Pre neki dan (utorak, 11. septembar), ulazim u renovirani Merkator centar i vidim novu Springfild radnju. Uđem da pogledam stvari, kad ono – nisam video bolji izbor nigde u skorije vreme – u novoj kolekciji fenomenalne košulje, farmerke i cipele, nije onaj njihov preterano dizajnirani fazon, već baš po mom ukusu, onako nenapadno. U sekundi sam isplanirao šta ću sve da kupim.
Pomislih u sebi da želim da postavim to na Fejsbuk. Pomislih da će ljudi koji me čitaju, kao i obično, opljuvati kako sam plaćen da ih reklamiram i štagod, ali baš me briga – meni se ovo sviđa, i hoću da podelim na profilu ono što mi se sviđa, pa nek misle šta hoće.
Pored mene menadžerka radnje. Prilazim i kažem joj srdačno:
- Ova nova kolekcija vam je fenomenalna, postaviću sad sliku na Fejsbuk da vide svi moji prijatelji. Zaslužili ste to, jer su vam stvari zaista prelepe.
- Ni slučajno! Nema slikanja u radnji! – progovara ona nadrndano.
Ja u šoku.
- Izvinite…. Ne znam da li ste me razumeli? Hoću da vam izreklamiram radnju. Da vam dovedem ljude…
- Jel vi mene čujete? Nema slikanja u radnji!
Počinjem da se smejem od neverice.
- Vi verovatno ne znate ko sam (ni ne očekujem da zna niti je u tome poenta), ali za vašu informaciju, ja odbijam razne brendove koji mi nude po 1000 evra i više da uradim ovo što sam sada hteo da uradim za vas besplatno????
- Ma ne zanima me! Ne treba nama taj Fejzbuk! Da nam treba, bili bismo tamo. Doviđenja! Do-vi-đe-nja!
Ovo “doviđenja”, uz veoma agresivni govor tela i intonaciju, shvatio sam kao “napustite objekat”, što sam momentalno i uradio.
Epilog
Šta se desilo? Znam da svi oni imaju ono dosadno pravilo da nema slikanja u radnji, jer “ukrašće im konkurencija fore za aranžiranje”. I razumem da je ona dobila direktivu da zabranjuje slikanje, ali to može da se kaže mnogo prijatnijim tonom.
U svakom slučaju, pitam vas – nije li to pravilo malo deplasirano i kontraproduktivno u 2012 godini, kada dominiraju društvene mreže?
Dakle, oni su sa tom zabranom slikanja automatski sasekli ogromni potencijal najjače moguće promocije – “preporuke prijatelja” preko društvenih mreža. Siguran sam da bi se masa ljudi slikala u radnji i postovala to na Fejsbuk ili Tviter.
Zarad čega su to žrtvovali? Zarad principa “nema slikanja u radnji da nam ne bi konkurencija maznula fore”? Pa danas je tehnologija takva da svaka konkurencija može da uđe sa onom minijaturnom HD kamerom koja staje u dugme i da islikaju celu radnju uzduž i popreko.
Sve u svemu, hteo sam da podelim ovo iskustvo sa vama. Veliki #fail za Springfild. Ako već primenjuju to glupo pravilo, mogli bi da nauče osoblje da bude ljubaznije u objašnjavanju.
Napomena: Ne radi se ovde ni o kakvoj “povređenoj sujeti”, vidim da su mnogi u ovom tekstu primetili samo rečenicu “verovatno ne znate ko sam”. Pa naravno da ne očekujem da me bilo ko igde prepozna niti mislim da sam bilo kakva zvezda… ono što me je motivisalo da napišem je apsurd da sam hteo da im napravim besplatnu reklamu a oni me još izbacuju. Jednostavno, smešno je. Inače, vratiću se i kupiću stvari koje sam naumio (ako me opet ne izbace kad me vide), iskreno baš me briga kako će da me tretiraju, nemam problem sa sujetom.