U poslednje vreme često vidim da ljudi osipaju drvlje i kamenje na Internet portale zbog sve većeg plasiranja tabloidnih vesti i bombastičnih naslova koji provociraju na klik. To je sasvim logično – zdrav razum svakom normalnom intelektualcu nalaže da pljuje po ovakvom vidu “novinarstva”.
No, kako stoje stvari iz perspektive vlasnika sajta? U sadašnjem modelu web medija nemoguće je održavati web portal opšte namene isplativim bez takvih vesti, a evo i zašto.
Problem 1: CPM model zarade
Trenutni način zarade za skoro sve web portale je takozvani CPM (cost-per-mile) model. To znači da web portal dobija, recimo, 5 evra za svakih 1000 prikaza banera, odnosno 0,5 centi za jedan prikaz. Dakle: Svaki put kada neko negde otvori jednu stranicu na sajtu, web portal zaradi pola centa. Tako zarađuju web portali i od toga žive.
Ova postavka stvari implicira sledeće: Ultimativni cilj svakog portala nije da ima što veći broj poseta, već i da svaki od tih posetilaca otvori što veći broj strana. Jednom kada uđete u njihovu mrežu, kada slučajno kliknete na neki njihov link koji je vaš prijatelj šerovao ne Fejsbuku, njihov cilj je da se što teže odatle iskobeljate. Da otvorite što veći broj nekih drugih vesti.
Zbog toga je jako važno da svi naslovi na portalu budu šokantni i dramatični. Pravi se atmosfera kao da se svaki dan svet raspada, kao da su svuda oko nas “polugole klinke kurve” koje će rasturiti vaše brakove, zavera državnog vrha i slično. Jednom kada posetilac uđe na jedan tekst, sa strane i ispod teksta treba da stoji što više ovih napumpanih senzacija. Ovo se u teoriji dizajna interfejsa na portalima zove “safety net”. Kao kada pauk isplete mrežu, i jednom kada mušica uleti, jako teško može da se iskobelja.
U papirnim tabloidima ovo se radilo samo sa dve-tri vesti na naslovnoj strani, jer samo naslovna strana prodaje. Na web medijima, ovo se radi sa svakom vešću, jer svaka vest podjednako prodaje. Dakle, tu je razlika.
Problem 2: Čitalački promiskuitet
Termin “čitalački promiskuitet” (credits by Boris Krstović) odnosi se na današnje bahato ponašanje čitalaca na webu i neverstvo bilo kom novinskom brendu.
Za razliku od papirnih medija, gde su ljudi bili verni jednom mediju, i eventualno ponekad čitali još jednu “ljubavnicu”, na webu je potpuna Sodoma i Gomora. Ljudi kliknu na zanimljiv link koji je neko okačio na Fejs, da li je to sa Blica ili Telegrafa ili Monda, potpuno im je svejedno. Retko kada su ljudi verni jednom brendu, vesti se konzumiraju odakle god, jer je sve ionako besplatno i lako dostupno uvek.
Ako bismo živeli u društvu u kome bi bilo krajnje normalno da imate seks sa bilo kojom osobom na ulici kad god poželite, teško da bi brakovi postojali. Upravo se ovo dešava sa web medijima.
Šta se dešava u realnosti?
Zamislite ovo: Skupi se grupa kvalitetnih, školovanih novinara. Oni su intelektualci, zalažu se za prave vrednosti, istraživačko novinarstvo, protiv kiča i šunda. I reše da pokrenu svoj portal.
Njihove vesti su sjajne, odlično istraživačko novinarstvo, geostrateške analize, kvalitetni tekstovi o ekonomiji i svetskim tokovima i tako dalje. Svi intelektualci ih hvale. Međutim, u realnosti, broj otvorenih strana ovakvog portala je oko sto puta manji od broja otvorenih strana portala koji spinuje dosadne vesti kao dramatične, objavljuje Stanijine slike kao glavnu vest, i slično. Samim tim, i zarada je sto puta manja.
Kada se stavi na papir broj otvorenih strana, CPM model i ostali parametri, ovi ljudi bi vrlo brzo uvideli da ovakav portal nikako ne može biti “u plusu”, dovoljno da novinari imaju normalne plate, da se održava i prostor i sve ostalo. Jednostavno, računica ne postoji.
Kada smo pokretali portal Trojka.rs, bili smo u šoku kada smo shvatili ove stvari. Testirali smo tržište – kada objavimo ozbiljan članak, temeljnu analizu nekog aktuelnog društvenog fenomena, takav članak dobije 200-300 poseta i tapšanje po ramenu od nekoliko intelektualaca. Za takav članak potrebno je mnogo novca, ozbiljan čovek mora ozbiljno da se udubi i ceo dan da radi samo na tome.
S druge strane, ako novinar sa istom platom dobije zadatak da isto to vreme potroši da smisli 20 “navlakuša”, senzacionalnih naslova na koje će neko kliknuti, ili da skine najnoviju Stanijinu fotku sa Instagrama za 5 sekundi i od toga napravi vest, od toga će stići 10.000 poseta.
Dakle, sa čisto ekonomske tačke gledišta: Imate mašinu koja može da pravi jednu drvenu figuricu dnevno ili 20 stolica dnevno. Jedna drvena figurica se prodaje za 100 dinara, jedna stolica se prodaje za 1000 dinara. Da li ćete se baviti proizvodnjom drvenih figurica ili proizvodnjom stolica?
Šta je rešenje?
U sadašnjoj postavci, jedini način da finansijski egzistira web portal koji bi imao isključivo kvalitetne tekstove, bez Stanije, jeste sledeće:
- Da se skupe 3-4 kvalitetna novinara koji umeju dobro da pišu
- Da pokrenu sajt koji ne zahteva skoro nikakve troškove servera
- Da rade od kuće, nikakvi troškovi prostora, održavanja i slično
- Da niko od njih ne živi od toga, već da imaju neke druge dobro plaćene poslove, a da na portalu napišu jedan-dva teksta dnevno
Postoji još jedan način, koji naravno u Srbiji nije realan, a to je da naplaćuju pristup sajtu, jedno 500-1000 dinara mesečno.
I treći način bio bi da sve to podržava i održava neko ko je svestan da tako nešto nikada neće donositi novac, ali ima dovoljno para za bacanje iz ko zna kog razloga (želi da podari svetu bastion kvalitetnog novinarstva / želi da favorizuje neku stranku / šta god)
Btw. nijedan od portala “papirnih medija” ne bi postojao da ga ne finansira njegov “zastareli papirni deda koji samo što nije umro”. Lepo je biti mlad i cool, ali činjenica je da taj mladić sam ne može sebe da izdržava, već troškove njegovih bahanalija pokriva deda koji je možda zastareo, ali jedini donosi pare u kuću.
Primer: Amitz Dulniker
Jedan blog koji je imao velike šanse da postane oaza u moru nekvalitetnog web novinarstva kod nas je blog Amitz Dulnikera. Na njegovom mestu, ja bih skupio još 4-5 ljudi koji tako dobro pišu, a koji žive od nečeg drugog, da pišu od kuće kad stignu i taj sajt bi imao ozbiljnu društvenu vrednost.
Nažalost, Amitz Dulniker se odlučio da postane urednik još jednog web portala sa masom zaposlenih novinara koji pokušava da bude profitabilan. I neminovno, sada osipa kredibilitet šerujući te dosadne portalske vesti i “senzacije” svojim fanovima koji su navikli na čist kvalitet i nešto mnogo prefinjenije od toga. Iskreno se nadam da će Amitz bataliti taj posao, jer je ono što je pre toga radio za deset klasa iznad. Mogao bi ovo da shvati kao moje “otvoreno pismo njemu”, jer je i on meni pisao nešto slično :)
Zaključak
Ne može se bez Stanije. Čak i Huffington Post, najpoznatiji web-only news portal na svetu (bez papirnog dede koji ga izdržava) pribegava ovim forama za provokaciju na klik, tabloidnim naslovima i slično. A on se smatra za nešto što čitaju intelektualci. I opet, čak i tako, stalno imaju problema sa zaradom.
“Besplatne informacije” su jedna utopija, pokušaj nekakvog komunizma usred kapitalizma. Običnim ljudima možda to zvuči lepo kao ideja, ali realnost je da je upravo taj koncept saterao sve web portale u ćošak, tako da nemaju izbora osim da plasiraju i veliki broj niskokvalitetnih vesti ako žele da opstanu. Dok se ljudi ne budu navikli da plaćaju za vesti koje čitaju, Internet vesti će morati da budu prožete kičom i senzacijama da bi mogle da ostanu besplatne. Ako neko sedi u fotelji i uživa u blagodeti besplatnih novina, nema nikakvo pravo da portale optužuje što objavljuju i šund i tabloidne vesti.
Zamislite da se preko noći svet izmeni toliko da postane normalno da se šišanje ne plaća. Da postane normalno da uđeš kod frizera, sedneš, on te ošiša, ti ustaneš i odeš. U takvom svetu, frizeri bi počeli da se snalaze tako što bi vam tokom šišanja nudili i prodavali razne šampone, preparate, a oko vas bi sve vreme bili ogromni ekrani sa reklamama. Zamislite sad da mušterije počnu da negoduju “Jao, kod onog frizera stalno mi uvaljuju neke preparate, i one reklame su preglasne i kičaste”. Ma je li?? A da li ti prijatelju plaćaš to šišanje?
Dok se ne bude smislio neki način da se čitanje vesti naplaćuje, ova situacija se neće promeniti. Računica jednostavno ne postoji.