Quantcast
Channel: Istok Pavlović
Viewing all 62 articles
Browse latest View live

Analiza i cifre akcije sa srpsko-hrvatskom zastavom – moć društvenih medija

$
0
0

Povodom nasilja nad hrvatskim navijačima u Novom Sadu, Milan Strongman Jovanović pokrenuo je pre par dana akciju da ljudi promene svoju Fejsbuk sliku u miks hrvatsko-srpske zastave, rad dizajnera Stefana Gužvice (SR) i Anje Blažević (HR). Ideja akcije nije bila nikakvo ujedinjenje i obnavljanje Jugoslavije, već zalaganje za civilizivano ponašanje na utakmicama i normalne odnose dve susedne zemlje.

Akciju sam prihvatio među prvima i postavio ovu sliku na profil, uz kratak komentar. Vest o akciji zatim je objavljena u hrvatskim, a potom i srpskim i bosanskim medijima, i obišla je region.

Prema nekim analizama koje smo Strongman i ja radili na neutralnim uzorcima, između 1 i 2 procenata korisnika Fejsbuka iz Srbije postavilo je ovu fotografiju kao svoju profil sliku, odnosno više od 10.000 ljudi. Nisam merio korisnike iz Hrvatske, ali odokativno, bilo ih je takođe u velikom broju. U prevodu, svako ko koristi Fejsbuk sa obe strane je primetio da se ovo desilo.

Dalje, s obzirom da su svi mediji sa obe strane izvestili o ovome, svest o akciji stigla je i do ljudi koji verovatno ni ne koriste društvene medije. Stoga se cela akcija može smatrati uspelom. Naravno, “uspeh” nije da već sutra prestanu svi nemiri, uspeh je ovde činjenica da je do ogromnog broja ljudi došla informacija da sa obe strane u svojim kućama sedi jedna velika masa ljudi koja se zalaže za zakopavanje ratnih sekira i normalan odnos.

Za jedan dan dobio sam preko 300 zahteva za prijateljstvo i stotine poruka u Inbox, uglavnom iz Hrvatske, Srbije, i nešto malo iz Bosne. Ljudi su uglavnom pisali da podržavaju akciju, među njima čak i  Hrvati koji su učestvovali u ratu ili koji su u ratu izgubili svoje bližnje. Iste komentare dobio je i Strongman. Ovde je jedna od poruka koja najbolje ilustruje reakcije:

Moram priznati da sam prijatno iznenađen količinom pozitivnih reakcija, s obzirom da je u pitanju ipak prilično ekstremna stvar kao što je mešanje zastava. I ja sam se dvoumio da li da postavim ovu sliku kada je Strongmen pokrenuo akciju, ali je sve to ispalo veoma pozitivno. Zanimljivo je da se sve ovo dešava u vreme aktulenosti Dragojevićevog filma “Parada“, koji nosi istu poruku.

Ova akcija možda i najbolje do sada pokazuju moć društvenih medija i društvenog kapitala. Strongmen je sedeo u fotelji i spremao se za ručak, kada je video vest o napadu hrvatskih navijača. U roku od minut našao je sliku, i postavio tvit koji poziva na akciju. To je sve što je uradio. Lančana reakcija dovela je do efekta da ljudi širom Balkana dobiju informaciju o želji za pomirenjem i tolerancijom. Dakle – Strongmen je potrošio jedan minut svog vremena i nula dinara da izazove isti efeket koji je Dragojević proizveo svojim filmom koji se snimao godinu dana sa ekipom od 300 ljudi i milionskim budžetom.

U čemu je razlika? Pa, Strongmen koristi medij koji je hiljadu puta brži i efikasniji od medija kao što je film. Za gledanje filma potrebno je mrdnuti zadnjicu iz tople stolice, otići u bioskop po ovoj hladnoći, kupiti kartu, kokice, i tako dalje, a onda preporučivati film drugim ljudima koji treba da se nakane to isto da urade. Za postavljanje slike dovoljan je jedan klik.

Ideja sa slikom konzumira se i kapira u roku od 5 sekundi, “Parada” traje sat i po. Naravno, ne nipodaštavam vrednost Dragojevićevog filma (jako mi se svideo), samo ukazujem na razlike u brzini prenošenja poruke ova dva medija. Suština uspeha viralnih akcija jeste u tome da poruka bude kratka i jasna, da ne zahteva od prenosioca da mrda iz fotelje da bi je preneo, i da mu je potrebno maksimum 60 sekundi vremena angažovanja da poruku ukapira i prenese dalje (u ovom slučaju postavljanje profil slike). I naravno, treba da je pokrene osoba ili osobe sa kredibilitetom i puno pratilaca na društvenim medijima.

 

Izveštaj o akciji u medijima:

 

SRBIJA:

http://www.blic.rs/Vesti/Politika/303791/Spojena-zastava-Srbije-i-Hrvatske-na-Fejsbuku-za-dobrosusedske-odnose

http://www.smedia.rs/vesti/vest/85207/Spojene-zastave-Srbije-i-Hrvatske-na-Fejsbuku-Hrvatski-navijaci-Istok-Pavlovic-Ovu-sliku-na-Fejsbuk-profil-stavljaju-i-Srbi-Hrvati.html

http://www.kurir-info.rs/vesti/hiljade-srba-i-hrvata-kace-ovu-fotku-na-fejs-175490.php

http://www.24sata.rs/vesti/aktuelno/vest/ovu-sliku-na-fejsbuk-profil-stavljaju-i-srbi-i-hrvati/26872.phtml

http://www.rts.rs/page/sport/sr/story/131/Rukomet/1034554/Podr%C5%A1ka+dobrosusedskim+odnosima+.html

https://www.vesti-online.com/Vesti/Zanimljivosti/197743/Ovu-sliku-na-Fejsbuk-profil-stavljaju-i-Srbi-i-Hrvati

http://www.021.rs/Info/Zanimljivosti/Slika-koju-na-Fejsbuku-stavljaju-i-Srbi-i-Hrvati.html

HRVATSKA:

http://sportski.net.hr/rukomet/page/2012/01/26/0507006.html?pos=n0

http://www.index.hr/sport/clanak/vrijeme-je-da-lijepa-slika-obidje-svijet/595904.aspx

http://www.24sata.hr/rukomet/fejs-nas-miri-zastave-srbije-i-hrvatske-spojene-su-u-jednu-251444

http://gol.dnevnik.hr/clanak/ostali_sportovi/na-internetu-osim-mrznje-i-poruke-mira-u-vukovaru-gledanje-na-video-zidu.html

http://www.monitor.hr/vijesti/beogradski-profesor-odlucio-pomiriti-srbe-i-hrvate-barem-na-facebooku/192061/

 

BIH:

http://www.dnevniavaz.ba/globus/region/77319-borba-protiv-nasilja-hrvatska-i-srbijanska-zastava-na-fb-kao-jedna.html

http://www.nezavisne.com/novosti/ex-yu/Na-Fejsbuku-akcija-podrske-odnosima-Srbije-i-Hrvatske-125535.html

http://www.vijesti.me/svijet/spojena-zastava-srbije-hrvatske-facebooku-clanak-58032

http://www.sarajevo-x.com/svijet/region/neredi-u-novom-sadu-ujedinili-srbe-i-hrvate/120127004

http://www.source.ba/clanak/7113795/vijesti/Hiljade%20Srba%20i%20Hrvata%20dijele%20ovu%20sliku/?ref=ostali

 

CRNA GORA:

http://www.vijesti.me/svijet/spojena-zastava-srbije-hrvatske-facebooku-clanak-58032

 

Poruka koju sam dobio u Inbox od Anje iz Zagreba, koja je zajedno sa Stefanom iz Novog Sada kreirala ovu zastavu:


Tajna moć vremena – prevod na srpski

$
0
0

Naredni video klip je remek-delo koje na najbolji mogući način opisuje svet u kome trenutno živimo, i objašnjava mnoge probleme i konflikte među ljudima danas. Nakon gledanja ovog klipa, biće vam mnogo jasnije zbog čega se dešavaju neke stvari koje se dešavaju i u Srbiji, a i širom sveta. Usled ubrzanog protoka informacija – pobune, revolucije, konflikti, sve manje imaju uzroke u različitim verama, nacijama… glavna razlika među ljudima danas sve više postaje u percepciji vremena. I svi konflikti u osnovi se mogu svesti na konflikte između ljudi koji su fokusirani na prošlost ili sadašnjost i onih koji su fokusirani na budućnost.

Ovo predavanje održao je jedan od najvećih živih psihologa, Filip Zimbardo. Možda se sećate onog čuvenog eksperimenta sa zatvorenicima na Stenfordu, on je idejni tvorac toga. U poslednje vreme, Zimbardo se bavi proučavajem psihologije vremena jer smatra da je osećaj vremena sve važnija tema u današnjem društvu. U pitanju je inače organizacija Cognitive Media koja uzima govore proslavljenih ljudi, i pravi od njih ove nacrtane infografike u realnom vremenu, koji su jako gledani i šerovani na YouTubu. Ako vas ovo zainteresuje, imate i druge njihove klipove na kanalu RSA Animate, svi su odlični (pogledajte prvo one sa najviše pregleda).

Potrošio sam čitav dan kako bih ovaj klip preveo, ispričao i izmontirao, pa vas molim da ga pogledate. Jako je važno da ovaj klip stigne do što više ljudi u Srbiji, a posebno do profesora, lidera, biznismena i ljudi koji su generalno u situaciji da mogu nešto da promene i povedu u nekom pravcu. Dakle, šerujte ga što više.

Uživajte.

 

Budućnost novina i web portala i šta su danas vesti?

$
0
0

Jako često razmišljam o ovoj temi, i želeo bih da podelim ono što sam zaključio sa vama.

Možda nismo još postali svesni, ali Fejsbuk i Tviter su iz korena zauvek izmenili paradigmu nečega što se zove “vesti”.

Pre samo dvadeset godina, šta su bile “vesti”? Ja recimo zamišljam čoveka koji ujutru kupuje novine, seda uz kafu i čita. Na naslovnoj strani je vest “Tadić rekao to i to”, na drugoj strani neke ekonomske teme, na trećoj najava donošenja novog zakona, i tako dalje.

Dakle, imali smo nekog urednika (tačnije imamo ga i danas) koji određuje koje će biti udarne vesti. To su neke informacije koje su potrebne i koje su zajedničke svim ljudima u jednoj državi, i tako funkcionišu novine već 400 godina.

Sve do danas.

Šta je suština novina? Da zadovolje tu ljudsku potrebu da saznaju šta ima novo, da dobiju svakog dana iznova osećaj da se nešto dešava, da su drugi ljudi oko u tom društvu živi i da nešto rade. Bilo da su to vesti iz sporta, politike, kulture, šta god.

Gledajući svet i ljude oko sebe, sve ukazuje na jednu veliku i nepobitnu činjenicu koja sve više postaje nepovratna realnost:

Fejsbuk su danas novine. “Vesti” su danas ustvari “News feed” na Fejsbuku.

Skoro svi ljudi koje poznajem, prvo ujutru odu na Fejsbuk, da gledaju šta ko radi od prijatelja iz njihovog okruženja, a ne šta rade Boris Tadić ili Angela Merkel.

Ako ogromna većina ljudi ujutru detaljno iščitava ceo Fejsbuk, sve informacije o svojim prijateljima, a tek sporadično odu na sajt Blica ili Kurira ako se desi nešto baš epohalno pa svi to šeruju, onda se postavlja logično pitanje – šta su u današnje vreme “vesti dana” za većinu ljudi?

Odgovor je možda poražavajući, ali je nažalost istinit. “Vesti dana” su, na primer: “Pera i Jelena postavili slike sa letovanja”, “Kiza odvalio dobru foru u statusu”, “Đorđe otvorio kafić, evo su slike”. Sve ove vesti koje danas novine objavljuju na naslovnim stranama su uglavnom potpuno marginalne.

Fejsbuk je otkrio jednu stvar koja je važila izgleda oduvek: Ljude mnogo više zanima šta rade ljudi iz njihovog okruženja nego neki tamo nedodirljivi ljudi koji su na vlasti i slično. Već 400 godina ljudi čitaju vesti o ljudima koji im nisu bliski samo zato što nije postojala tehnička mogućnost da svako svaki dan kupi novine u kojima će na udarnim stranama biti naštampane vesti o njegovoj komšinici, kumu, sestri, drugaru iz škole. Osobe koje su predsednici države, kraljevi, ministri, pevačice, glumci, su bili jedini zajednički “poznanici” svih ljudi, a pošto su novine imale tehničke mogućnosti da štampaju samo jednu verziju novina, štampale su informacije o njima. To su bile jedine univerzalne informacije koje mogu da se odštampaju a da kako-tako mogu da zainteresuju bilo koga.

Danas, Fejsbuk je sve to promenio i razotkrio konačno šta ljude zaista zanima. Fejsbuk nema urednika koji će nasilno svakom korisniku da stavi prvu vest u News feedu “Mlađan Dinkić otvorio fabriku”. Umesto toga, algoritam sklapa posebnu “naslovnu stranu” za svakog čitaoca. U vrh će izaći statusi i linkovi od ljudi sa kojima imamo najveću interakciju, i stvari koje su postavili ljudi iz našeg bliskog okruženja.

Ne znam da li ste svesni, ali dolazi vrlo uskoro doba kada apsolutno niko živi neće čitati vesti “Tadić izjavio ovo ili ono”, “Političar otvorio fabriku”, i tako dalje. Prosto, zato što niko živi neće šerovati te informacije na Fejsbuku. Informacije o Zokiju i Mikiju iz komšiluka su ljudima neuporedivo interesantnije. Zoki i Miki postaju danas važniji od Tadića i bilo koga. Jedine informacije o političarima koje će zaista imati vidljivost biće neki duhoviti posteri na Vukajliji u kojima se oni pojavljuju i slično. Već sada je tako, poprilično.

Stoga, ulazimo u jedno vreme kada “spinovanje” informacija neće biti nimalo lako. Džabe ako pet glavnih medija objave neku vest ne bi li je na silu predstavili “važnom”. Ako je ljudima to dosadno, neće je niko šerovati na Fejsbuku i ćao. Očigledno je da ogromna većina ljudi danas odlazi na novinske portale isključivo tako što je neko šerovao neku vest na Fejsbuku, pa kliknu i pročitaju. To se može videti ako otvorite statistiku posećenosti bilo kog portala. Ljudi sve više zauzimaju stav “idem ja samo na Fejsbuk, ako se desi nešto važno, to će neko šerovati pa ću videti”. Sve je manji procenat ljudi koji ukucavaju direktno npr. www.Blic.rs sa namerom “da vidim šta ima novo”. Ja sam prvi jedan od njih, a vidim da se i ljudi iz mog okruženja uglavnom ponašaju isto.

Dakle, vesti o političarima, zakonima, strankama i slično uskoro postaju potpuno marginalne i nevidljive. Kao, recimo, one vesti iz kulture koje stoje tamo negde pri kraju novina, a koje niko živi ne čita. Tipa “Konceptualni umetnik za koga je čulo pet ljudi otvorio izložbu bakroreza”. Možda čak i još marginalnije od toga. Te vesti će čitati samo ljudi koji su neka intelektualna elita – političari, ekonomisti, aktivisti.. ali ne i široke narodne mase kojima su do sada te vesti bile jedino što mogu da čitaju u nedostatku vesti o komšiji. Strankama bi bilo mnogo pametnije da kreiraju nekakav viralni sadržaj, infografike na kojima predstavljaju svoje rešenje za probleme, interaktivne akcije, i slično, jer sa trenutnom postavkom stvari, samo bespotrebno troše vreme na ove PR objave o tome ko je otvorio koju fabriku i slično. Te informacije se jednostavno nikada neće probiti na Fejsbuk. A Fejsbuk su danas vesti.

I da napomenem jednu bitnu stvar:

Ovo nije samo moje mišljenje, osobe koje su imale uvid u jako opsežna i skupa istraživanja internacionalnih novinskih kompanija su mi rekle identične stvari.

Portali neće propasti, ali će im poseta sve više dolaziti sa Fejsbuka na pojedinačne tekstove, a sve manje na Home Page odakle neko razgleda, i na kraju će se pretvoriti u ko zna šta. Stoga, postaje sve manje važno šta je neki politički podobni urednik odabrao kao “glavnu vest”.

To je, rekao bih, sadašnji pravac razvoja nečega što se zove “vesti” i ne vidim da će se to ikako promeniti. Fejsbuk je radikalno izmenio naše živote.

 

 

Kako da otkrijete poreklo bilo koje fotografije na Internetu

$
0
0

Iz razgovora sa ljudima vidim da je ovo jedna stvar koja je mnogima potrebna, pa evo kratkog blog posta.

Sigurno ste više puta videli na Fejsbuku ili bilo gde na Internetu fotografiju neke osobe, nekog događaja ali niste znali ko je. Od pre šest meseci Google Images poseduje opciju za pretragu fotografija.

Najlakši način je sledeći: Desni klik na sliku kojoj ispitujete poreklo i kopirate njen link, zatim odete na Google Images, kliknete na mali foto aparat u search polju i tu pejstujete link. Drugi način – ukoliko vam je slika snimljena na računaru – jednostavno je uploadujete.

Google će vam naći sve lokacije na webu na kojima se ta slika pojavljuje, pa čak i kako se zove osoba na slici (ako je poznata). U vrhu pretrage će najverovatnije biti sajtovi sa kojih je slika početno krenula da se širi, tako da se brzo utvrđuje poreklo.

Probajte na primeru ove fotografije, koju sam slikao kod Partizanovog stadiona i postavio na Flickr pre nekoliko godina, a sada sam je “ukrao” od samog sebe i postavio ovde.

Ili, na primer ova fotka sa ovcama, koja kruži Fejsbukom. Impresivno, i prvo što će svako pomisliti je “gde li je ovo fotkano?”. Sada to možete naći, na način koji sam napisao. Probajte.

Zanima vas iz kog grada je fotografija ovih devojaka na ulici? Google će vam vrlo precizno reći.

Ovo ima višestruke primene: Pre svega, ukoliko neko postavi neku fotku na Fejsbuku, Vukajliji, gde god, možete odmah naći odakle je. Dalje, možete proveriti da li je nečiji profil pravi ili koristi tuđe fotografije. Možete pronaći ko su neke istorijske ličnosti, pisci, pevači, koje ljudi stavljaju na svoje profile, koja su neka umetnička dela koja vam se dopadnu i tako dalje.

Još jedna dobra primena je nalaženje fotografija u višoj rezoluciji. Recimo da ste pronašli fenomenalnu fotografiju koja je premala. Ukoliko postoji veća rezolucija na netu, Google Images će je naći.

Za dizajnere postoji odlična primena – ukoliko nađete dobru fotku sa vodenim žigom na nekom stock sajtu i hoćete da vidite kako će vam se uklopiti u dizajn, možete začas naći tu istu fotku bez vodenog žiga u višoj rezoluciji na nekom blogu-portalu-sajtu, jer ju je neko negde sigurno kupio i postavio. Ako vam fotka odgovara, onda je naravno kupite. Takođe, ako ste fotograf, možete videti ko je sve koristio vaše fotke bez dozvole.

Inače, osim Google Images, već nekoliko godina postoji i sajt TinEye, koji pruža identičnu funkciju.

Šta je Internet meme

$
0
0

Verovatno svi već znate za ovaj fenomen, ali možda niste znali kako se zove, pa evo malo opšte Internet kulture :)

Internet meme (čita se mim) je viralni sadržaj koji se širi od korisnika do korisnika, ali u varijacijama nekog osnovnog koncepta. Evo odmah i svima poznatog primera.

Dakle, najpoznatiji Internet meme na ovim prostorima su posteri na sajtu Vukajlija, koncept preuzet sa globalnog Interneta, koji se zove “demotivational posters”.

O čemu se tačno radi? Pa, svaki poster na Vukajliji ima tačno definisanu formu – fotografiju u crnom okviru, ispod koje se nalazi naslov u jednom fontu i podnaslov u drugom. Dakle, postoji jedna osnovna prepoznatljiva struktura ovog virala, a onda svaki korisnik može da menja parametre i pravi varijacije.

Termin “meme” osmislio je Ričard Dokins, jedan od rodonačelnika evolucionističke biologije još 1976. godine. On je mnogo pre Interneta ukazao da postoje ideje u društvu koje prolaze kroz pojedince i polako mutiraju kao virusi, zadržavajući neki svoj osnovni DNK. Sa pojavom Interneta, pojavio se i koncept Internet meme-a, o kome ovde pišem.

Jedan od poznatijih meme-ova na Internetu je i takozvani “Hitler meme”. Ljudi širom sveta su uzimali jednu konkretnu scenu iz filma “Hitlerovi poslednji dani” i pravili od nje stotine varijacija stavljanjem titlova koji su navodni prevod sa Nemačkog. Tako se Hitler nervirao zbog toga što nije mogao da dobije novi iPhone, zbog redizajna Fejsbuka, zbog dodele MTV nagrada, a u jednoj varijanti čak i zbog toga što je saznao da postoji “Hitler meme”. Proguglajte ovaj pojam na YouTubu, naći ćete bezbroj primera, a neki od njih su i na srpskom/hrvatskom jeziku.

Pre nekoliko dana lansiran je “Kiza meme“, sajt posvećen poznatom Internet preduzetniku Zoranu Torbici. Koncept ovog memea je da ljudi postavljaju jednu jedinu sliku Zorana Torbice na razne poznate fotografije.

Sličan meme se desio pre par godina pod nazivom “Sad Kianu”. Paparaco je usnimio glumca Kianu Rivsa kako jede sendvič na klupi, i ta slika je objavljena. Već sutradan, na sajtu 4chan, poznatom izvoru raznih ludosti sa Interneta, ljudi su počeli da prave varijacije i da stavljaju ovu fotku Kianu Rivsa u razne druge situacije, što je dovelo do stvaranja desetina hiljada varijacija ovog meme-a. Efekat možete pogledati i sami.

Dakle, poenta je u tome da mora da postoji nešto što je vezivni koncept, kao da se masa spontano dogovori. U gornjem primeru sa Torbicom, da je to bio niz fotografija na kojima je Torbica uvek drugačiji, to ne bi bio meme, već običan niz šaljivih fotografija, i ne bi imao tu težinu.

Tviter i #DjilasMovieTitles

Odlična platforma za generisanje meme-ova je i Tviter. Obično ih pokreće tviteraš sa dosta pratilaca, mada se dešava da ponikne i od ljudi koji nemaju mnogo konekcija. Manifestuje se kao niz tvitova sa određenim hashtagom. Jedan od nedavnih primera na Tviteru bio je #DjilasMovieTitles meme, koji je pokrenuo @kokota tokom gostovanja Dragana Đilasa u utisku nedelje. Ideja je bila da ljudi smišljaju varijacije na poznate naslove filmova, u kojima bi neka reč bila zamenjena sa Đilasovim prezimenom. Meme je trajao do kasno u noć, a u njemu su učestvovali mnoge poznate ličnosti, uključujući i Mlađana Dinkića i Biljanu Srbljanović. Kao što vidite, pokretač akcije ima 2000 pratilaca.

Čini mi se da postoji i jedan primer veoma sličan meme fenomenu, ali mnogo pre Interneta. A to je knjiga “Stilske vežbe” od Rejmona Kenoa iz 1947. godine (inače moja omiljena). Ko je čitao, zna – knjiga se sastoji od oko stotinak pripovedaka, a u svakoj od njih je opisan jedan isti događaj različitim stilom – stilom pravnika, inženjera, političara i tako dalje.

Sigurno ste primetili i poplavu stripova na Internetu u kojima se uvek pojavljuju jedni isti, ružno nacrtani likovi. U pitanju je Rage comics meme, takođe nastao na 4chanu. Još jedan poznati meme ponikao odatle je i Pedobear, kao metafora za pedofiliju.

Naravno, moram da pomenem  i jedan od najpoznatijih meme-ova na našem govornom području. Verovatno se svi sećate ovoga.

Poznati sajt koji plasira razne Internet meme-ove, je MemeBase, a u novije vreme sve je aktuelniji i 9Gag. Takođe. preporučio bih vam i sajt Know Your Meme koji je nešto kao muzej meme-ova.

UPDATE: Upravo Internetom kruži “What I really do” meme, u kome je ideja da se kroz 6 sličica predstavi kako neku profesiju vide razne društvene strukture “sa strane”, a na poslednjoj, šestoj slici stoji šta osoba iz te profesije zaista radi. Ja sam sinoć kreirao jednu varijaciju pod nazivom “Being a Serb” koja se ispostavila kao neverovatno zapaljiva – u roku od nekoliko sati je planula i proširila se prvo po celom Balkanu, a potom i širom sveta.

 

 

Kony 2012 – vrhunac političkog delovanja preko društvenih medija

$
0
0

Ako vam kažem da se radi o video klipu postavljenom pre 3 dana koji do sada ima preko 60 miliona pregleda, biće dovoljno da osetite snagu ove akcije.

Kony 2012 je do sada najbolji primer da Fejsbuk građanske akcije zaista mogu da imaju efekta, i ovih dana on ulazi u istoriju. Za sve nevladine organizacije, političare, lobiste, ovo je studija slučaja koja od sada postaje referenca kao što je Obama referenca za političku aktivnost na Internetu.

Video klip je ovde, a u produžetku ću napisati kratak opis o čemu se radi.

Džozef Koni je verski fanatik iz Ugande koji ima svoju “Božju vojsku otpora”. Radi se o sektaškoj pseudohrišćanskoj organizaciji čiji je cilj da u Ugandi uspostave teokratiju sa svojom ideologijom.

Veliki deo Konijeve vojske čine deca. On kidnapuje decu dok su jako mala, ubija im roditelje, i prisiljava ih da ratuju za njega, učeći ih da pucaju i ubijaju čak i od treće godine života. Do sada je u njegovoj vojsci bilo oko 100.000 dece, od čega su mnogi ubijeni jer nisu hteli da sarađuju, a devojčice se pretvaraju u seksualno roblje.

2004 godine u Americi je osnovana grupa građana pod nazivom “Nevidljiva deca” (Invisible Children), sa ciljem da se vrši pritisak na američku administraciju da interveniše i pošalje svoje ljude u Ugandu kako bi Koni bio uhvaćen. Vlast u Americi, međutim, nije bila zainteresovana, a razlog je prost: Uganda ne leži na nafti i geostrateški je za Ameriku interesantna isto koliko i Antarktik.

Tada su organizaciji “Invisible Children” došli na ideju da urade nešto što do sada niko nije uradio. Korišćenjem društvenih medija, pre svega Fejsbuka – napraviti od Konija brend. Proširiti priču o njemu širom sveta, toliko da vlasti u Americi moraju nešto da preduzmu jer bi inače izgubili izbore. Kao što je Američka vlada brendirala Gadafija u zlikovca da bi imali pokriće za intervenciju, sada su to uradili obični ljudi širom sveta sa Konijem. Sa jednom razlikom – ovog puta, razlog nije ni nafta ni zgodno mesto za vojne baze, već zaista čist zločinac koji ubija i teroriše malu decu.

Film “Kony 2012″ je vrhunac tog delovanja, i poziva na akciju ljudi na planeti, da se plakati sa Konijevim likom štampaju i kače po gradovima širom sveta, i da se u 2012 godini napravi tako jaka kampanja da će UN morati da odreaguje. Vrhunac bi trebalo da se desi 20. Aprila (na Hitlerov rođendan), kada je planirano da se po gradovima širom sveta izlepe plakati “Kony 2012″.

Američka vlada već je odreagovala na celu akciju i poslala tim eksperata u Ugandu da pomogne njihovoj vladi u hvatanju Konija. Sve je naravno objašnjeno u filmu, a redovne informacije o svemu imate u zvaničnoj Fejsbuk grupi.

Na kraju, dodao bih da ova akcija predstavlja vrhunac nečega što su nam društveni mediji doneli a to je globalna empatija čovečanstva. Savremeni filozofi već dugo govore o ovoj pojavi, a mogli smo već da vidimo njenu manifestaciju na primeru zemljotresa u Japanu. Pogledajte ovaj odličan klip od RSA Animate koji govori o novoj civilizaciji globalne empatije. Mislim da je Kony 2012 najbolji primer da je svet ušao u ovo doba postojanja Homo Empathicusa.

Digitalni pravopis

$
0
0

Evo jednog teksta koji je definitivno falio na domaćem webu.








 

Ja, ja, ja, ja, ja, ja na Tviteru

$
0
0

Zanimljiva studija koju je uradio analitičar društvenih medija Dan Zarella, pokazala je kako egocentrično ponašanje utiče na broj pratilaca na Tviteru.

Ova analiza urađena je na uzorku od preko 60.000 Tviter naloga na engleskom jeziku.

Prvi grafikon pokazuje broj pratilaca na Tviteru u zavisnosti od korišćenja društvenog jezika. Pod društvenim jezikom se podrazumeva korišćenje reči poput “mi”, “vi”, kao i generalno narativa koji je fokusiran na međuljudske odnose i komunikaciju. Jasno se vidi da je broj pratilaca u proseku veći kod korisnika koji ovaj način komunikacije više koriste.

Sledeći grafikon pokazuje zavisnost broja pratilaca od korišćenja egocentričnog jezika. To je korišćenje reči poput “ja”, “meni”, “moje”, kao i generalno tvitova koji pripadaju “ego-trip” narativu.

Ovde se vidi potpuno obrnut trend – što veći “ego-trip”, to manje ljudi želi da vas prati i čita. Doduše, primećuje se i jedan drugi fenomen, a to je velika oscilacija kod Tviteraša sa ogromnim brojem pratilaca. Među njima definitivno ima ljudi koji najmanje pričaju o sebi, ali zato i nekih izuzetaka. Pretpostavljam da se radi o ljudima koji imaju jako interesantne tvitove, pa ih ljudi prate bez obzira na ego-trip komponentu.

U svakom slučaju, vrlo zanimljivo istraživanje.

 

 


Gospodin V

$
0
0

Remek delo i jedna od najboljih reklama koje sam ikada video. Odvojio sam vreme da je titlujem kako bi je bolje razumeli svi.

2007. je dobila nagradu za najbolju reklamu na najprestižnijem Cannes Lions festivalu, i još 26 nagrada na festivalima širom sveta.

Reklamu je napravio studio Paranoid Projects, poznat po svojoj kreativnosti.

Uživajte.

P.S. Ova reklama je odličan primer jednog rastućeg trenda – upotrebe tzv. storytelling-a u marketingu. Ukoliko vas zanima da uđete u celu teoriju narativa u komunikologiji, preporučio bih vam knjigu “The Story Factor” od Annette Simmons. Ako se bavite bilo kakvom vrstom javnog nastupa, pisanja, bilo kakvom komunikacijom, i ako želite ljudima da prenesete jaku energiju i emociju poput ove reklame, “The Story Factor” je pun pogodak.

Kratak AdWords vodič ili “Je l’ mogu ja da platim Guglu da budem prvi”?

$
0
0

Nakon velike čitanosti teksta o SEO optimizaciji, pitanje koje sam često dobijao od ljudi bilo je: “Mogu li ja prosto da platim Guglu da budem prvi u pretrazi?”. Odgovor je da može, i za to služi Guglov servis koji se zove Google AdWords. Ovaj tekst je verovatno najobimniji na ovu temu na srpskom jeziku, i pokriva sve što vam je potrebno za početak.

Google AdWords spada u nešto što se zove plaćeni saobraćaj (paid traffic) i koristi se kada imate neku direktnu korist od toga. Najčešći slučaj je kada se bavite prodajom nečeg konkretnog.

Primera radi, otkucajte na Guglu “stanovi beograd“. Ovaj prvi link uokviren bledo žutom bojom je plaćen, dakle taj sajt nije tu zbog neke optimizacije, već neko daje Guglu novac da bude prvi. Ovo izgleda poprilično kao rezultat pretrage i mnogi ljudi čak ne vide razliku. Takođe, u ovo spadaju i linkovi koji se vide sa strane, ili na kraju stranice.

Svako može da otvori nalog i da koristi ovu uslugu. Potrebna vam je samo kartica za plaćanje preko Interneta. U praksi, vi podešavate da se vaša reklama pojavljuje na određene ključne reči. Na primer, “nekretnine beograd”, “stanovi beograd”, “novi stanovi beograd”. Naravno, vi odlučujete šta piše na naslovu i podnaslovu reklame.

A sada, da se pozabavimo pitanjem koje će svako prvo postaviti:

Koliko ovo košta?

Google AdWords košta koliko platite. Vi određujete kolika je cena za jedan klik. Minimalna cena koju možete plaćati po kliku, teorijski, je 1 cent. Odmah se postavlja logično pitanje: zašto biste plaćali više od toga?

Odgovor je jednostavan – zato što niste jedini koji se oglašava. Google AdWords funkcioniše po principu aukcije, odnosno ”ko da više”. Evo jednog primera.

Recimo da imam sajt na kome prodajem klima uređaje i želim da se oglašavam za ključnu reč “klima uređaji beograd”. Pretpostavimo da se niko drugi ne oglašava za “klima uređaji beograd”. Napravim reklamicu i podesim na 1 cent po kliku. Ljudi koji traže klima uređaje počinju da dolaze na moj sajt i telefon mi zvoni, prodaja skače. To bi bilo idealno, ali realnost je drugačija :)

Odjednom se pojavljuje konkurencija koja počne da plaća 2 centa po kliku. Sada, njihova reklama se pojavljuje mnogo češće nego moja, na prvom je mestu, i meni opada poseta, a samim tim i prodaja. Sad ja moram da dignem cenu klika na 3 centa… i tako dalje. Zamislite sada slučaj gde postoji 20 ili 30 firmi koje žele da se oglašavaju za klima uređaje. Jedni drugima dižu cenu klika do neslućenih nivoa.

Granica ove trke je na granici isplativosti. Recimo da mi je profit za jednu prodatu klimu 50 evra. Sa druge strane, recimo da u proseku na svakih 200 ljudi koji kliknu na AdWords reklamu jedan od njih kupi klimu (kako se ovo tačno meri objasniću kasnije).

To znači da u praksi mogu da idem do maksimum 25 centi po kliku da bih bio iole “u plusu”. Jer, u tom slučaju bih 200 klikova platio 200 x 25 centi = 50 evra, dakle za prodaju jedne klime bih dao tačno onoliko novca koliki mi je profit. U realnosti, ne bi trebalo ići preko 15 centi u ovom primeru, jer ipak treba nešto i da se zaradi.

Dakle, na kom će se mestu nalaziti, i koliko će se često prikazivati reklama zavisi od toga koliko platimo u odnosu na konkurenciju. Ali, to je tek početak, stvari se još komplikuju jer ovo nije jedini faktor koji utiče. Postoji još jedan jako važan faktor koji se zove quality score i koji je često važniji od novca.

Quality score

Quality score je broj od 1 do 10 koji određuje sam Google nakon nekog vremena trajanja kampanje, i on opisuje koliko je naša reklama relevantna, tj. koliko vodi čoveka na baš ono što je tražio.

Vratimo se na primer sa klima uređajima. Recimo da ih ne prodajem, već imam servis koji se bavi popravkom klima uređaja. Uradim sve isto – postavim reklamu koja će se pojavljivati kada neko traži “klima uređaji beograd”.

U čemu je ovde problem? Pa, osobe koje su kucale “klima uređaji beograd” u najvećem broju slučajeva traže da kupe klima uređaje, a ne servis. Broj klikova na reklamu biće jako mali, a vreme provedeno na sajtu kratko jer će ljudi odmah shvatiti da to nije to što traže. Rezultat: quality score moje kampanje će vrlo brzo pasti veoma nisko, i moja reklama će se prikazivati mnogo ređe čak i ako platim više od konkurencije. Sa druge strane, ukoliko podesim reklamu za keyword “servis klima uređaja beograd”, quality score će bitio neuporedivo veći jer je to upravo ono što nudim.

Ovo je jedan odličan mehanizam koji je Google napravio kako bi zaštitio svoje korisnike od nerelevantnih rezultata. U praksi, čak i da ste jedini koji se oglašava za određenu ključnu reč, ukoliko vaš sajt nije dovoljno relevantan, quality score će vam opasti, i moraćete poprilično da dignete cenu po kliku da bi vam se reklama uopšte prikazivala.

Jer – svaka vaša reklama ima takozvani AdRank, koji zavisi od kombinacije ova dva faktora – quality score i cene koju dajete po kliku. Ako jedno opadne, drugo morate da dignete da bi u totalu ovaj AdRank bio dovoljan za prikazivanje.

Minimalna cena po kliku direktno zavisi od quality score-a. Ako vam je kampanja dobra i relevantna, Google će vam dozvoliti da imate jako nisku cenu po kliku.

Kako povećati quality score?

Quality score kampanje može da se poboljša na razne načine. Jedan od načina je promena teksta same reklame. Možda je vaš sajt relevantan, ali sama reklama baš i ne poziva na klik? Probajte drugačije naslove i opise.

Drugi način bio bi da poboljšate landing page (stranicu na koju ljudi dolaze kada kliknu na reklamu), ili još bolje da napravite posebne landing stranice i specifične reklame za određene vrste pretrage. Evo odmah i primera.

Recimo da imate sajt turističke agencije, i da nudite putovanja na razne lokacije po svetu. Napravili ste reklamu za ključnu reč “letovanje turska kušadasi”. Teorijski, ova reklama je relevantna, jer vi u ponudi imate letovanje u Kušadasiju. Međutim, ukoliko podesite da reklama vodi na home page vašeg sajta (što mnogi ljudi iz neznanja urade), posetioci će morati da dođu na vaš sajt, odu na stranicu “ponude”, pa tu izaberu “Turska”, pa u okviru toga “Kušadasi”, gde stoje informacije o ponudi. U ovom procesu, jedan deo posetilaca bi se jednostavno izgubio i quality score bi bio mršav.

Neuporedivo veći quality score bi imala kampanja koja vodi direktno na stranicu “Kušadasi” na vašem sajtu, jer ljudi odmah dolaze na baš ono što su tražili. Samim tim, i reklama vam se prikazuje češće od konkurencije, i manje plaćate.

Dakle – napravite što više možete specifičnih landing stranica na vašem sajtu i napravite posebne reklame za specifične ključne reči iz vaše ponude. Jeste mnogo više posla, ali će zato potrošen budžet na oglašavanje biti znatno efikasniji.

Generalno, menadžment i analiza AdWords kampanja, praćenje quality score-ova, performansi ključnih reči, i slično je full time posao za osobu koja se samo time bavi i koja će morati da prođe ozbiljnu edukaciju. To nije posao za osobu u firmi koja radi još 10 drugih stvari pa će usput i AdWords kampanje. Može – ali će rezultati biti polovični i nećete imati prevelike koristi od AdWordsa.

Ukoliko imate iole ozbiljan biznis, moj savet vam je da za AdWords angažujete firmu koja se time bavi, jer se više isplati. Moja preporuka je za agenciju Go Oglasi sa kojom sam već radio i jako sam zadovoljan. Ovu agenciju vodi Sanja Jovanović, koja ima Google AdWords sertifikat. Njeno poznavanje tajni Google AdWords daleko prevazilazi savete iz ovog teksta.

Koje ključne reči da “gađate”?

Za nalaženje dobrih ključnih reči i fraza preporučio bih vam Google Keyword Tool. Tu možete upisati razne fraze koje vam padnu na pamet, i proveriti njihovu traženost, kao i konkurenciju. O korišćenju ovog alata već sam pisao u tekstu o SEO optimizaciji. Ono što je dobro, to je da vam Keyword Tool daje predloge za sinonime i varijacije na temu, pa tako možete naći i fraze koje vam ne bi pale na pamet.

Drugi način je da pogledate u vaš Google Analytics, i da tu pronađete neke fraze koje ljudi traže. Za neke dobre fraze ste možda tek na drugoj, trećoj strani, pa će vam AdWords biti itekako od pomoći.

Proverite za koje fraze već dobro stojite, možda nema potrebe da plaćate AdWords za nešto za šta ste ionako prvi. Proverite konkurenciju, analizirajte šta oni rade. Kakve su im reklame, na kakve landing stranice vode… često je neko već testirao razne vrste reklama pa to može da vam da neke smernice. Sa druge strane, ponekad konkurencija vodi vrlo aljkav AdWords nalog, bez ikakvog plana i programa, jednostavno sipaju novac na gomilu ključnih reči, stave sve da im ide na home page, ništa ne mere, ne optimizuju, tako da nije uvek pametno kopirati ono što oni rade. Bacite pogled, zaključićete i sami da li se trude.

Merenje konverzije

Da biste mogli da znate koliko vam se Google AdWords isplati, potrebno je da nekako izmerite efikasnost uloženog novca. Ovo merenje možemo raditi “odokativno” i precizno, zavisno od toga da li nam je prodaja online ili ne.

Da se vratimo opet na primer sa klima uređajima. Recimo da imam sajt na kome nema online prodaje, već kontakt telefon za naručivanje klime.

Recimo da sam pre aktiviranja AdWords kampanje prodavao u proseku 10 klima uređaja dnevno, a nakon aktiviranja kampanje 15 dnevno. To znači da mi samo ta kampanja donosi 5 prodaja dnevno. AdWords naravno prikazuje koliko je bilo klikova, pa samim tim mogu da izračunam da npr. na svakih 100 klikova prodam po jednu klimu, i tako dalje. Mogu, dakle, da znam koliki mi je ROI (return of investement).

To bilo neko odokativno merenje efikasnosti. Sa druge strane, ako mi je prodaja preko online naručivanja, onda mogu da imam precizne cifre. Ne samo da mogu da vidim koliko je tačno prodaja došlo preko AdWords-a, već mogu i da vidim koje su ključne reči bile najefikasnije, pa da u te ključne reči uložim više budžeta. Ovo se radi tako što instalirate određene kodove na landing page i na “thank you page” vašeg sajta (stranicu koja se pojavljuje kada neko završi proces kupovine).

Koji je način plaćanja?

Potrebna vam je najobičnija kartica za Internet plaćanje. Plaćanje funkcioniše po prepaid principu, slično kao za mobilni telefon. Recimo da uplatite na vaš AdWords nalog 100 dolara, i podesite da vaša reklamica košta 5 centi po kliku. Svaki put kada neko klikne na vašu reklamu, “skida” vam se $0,05 sa računa. Nakon 2.000 klikova potrošen vam je sav novac i morate ponovo da uplatite kredit.

AdWords, AdSense i Display Network

Cela dosadašnja priča odnosila se na prikazivanje naših oglasa u rezultatima pretrage na Guglu. Ali, postoji još jedan kanal koji je često mnogo širi od same pretrage. A to je prikazivanje na raznim sajtovima na kojim se pojavljuju Google oglasi – ovo se zove AdSense.

Sigurno ste primetili da na mnogim sajtovima postoje ovi Google oglasi, to su oni blokovi reklama koji se nalaze negde na sajtu. Izgledaju nešto poput ovoga:

Vlasnik sajta koji želi da zarađuje od reklama prijavi se na ovaj AdSense program, i ubaci na svoj sajt Google kod na ono mesto na kojem želi da se reklame prikazuju. Ove reklame su kontekstualne – što znači da svaki put kada se otvori neka stranica na sajtu, Google odlučuje koja će reklama tu da se pojavi na osnovu sadržaja same stranice.

Recimo da postoji web portal o ženskim temama koji je u AdSense programu. Kada neko otvori tekst “Kako da ojačate koren kose”, na mestu gde su Google AdSense reklame prikazaće se možda reklama za neke šampone ili za pegle za kosu. Ako neko otvori tekst “Ideje za putovanje na medeni mesec”, na istom mestu pojaviće se reklame za neke turističke agencije, za destinacije koje se pominju u tekstu.

Dakle, Google ima bazu svih reklama koje su oglašivači napravili u okviru AdWords sistema, i svaki put iz te baze izvlači reklame koje su najrelevantnije za prikaz na određenom sajtu koji koristi AdSense. AdWords i AdSense, su dakle, deo jednog istog sistema, jedno je sa strane prodavaca i oglašivača, drugo sa strane kreatora web sadržaja.

Vi, dakle, možete uključiti i prikazivanje oglasa na ovaj način. U tom slučaju, niste samo ograničeni na tekstualne oglase, možete imati i banere, pa čak i video klipove. Takođe, ne morate koristiti plaćanje po kliku (CPC), već vaše reklame možete plaćati po takozvanom CPM modelu – fiksnu cenu za svakih hiljadu prikaza reklame, nevezano za klikove.

Recimo da se kompanija AxelFoto, koja prodaje foto aparate nalazi u AdWords sistemu. Sa druge strane, postoji portal ReFoto posvećen fotografiji, koji na sebi ima AdSense. Na tom portalu se stoga pojavljuju reklame za AxelFoto. Svaki put kada neko klikne na reklamu, 5 centi se skida sa AdWords računa AxelFoto i tih 5 centi odlazi na AdSense račun portala ReFoto, koji ih je zaradio. Google naravno tu uzima neki mali procenat.

Inače, skoro sva zarada kompanije Google dolazi od AdWordsa. U 2011 godini ona je iznosila 38 milijardi dolara. Ta cifra dovoljno govori o tome koliko svet koristi AdWords.

Split test

Jedan od načina za poboljšanje efikasnosti kampanja je split testing. U najjednostavnijem obliku – imamo dve reklame, sa dva različita teksta, i gledamo na koju je bilo više klikova i konverzija, zatim ostavljamo onu koja daje bolje performanse a lošiju brišemo. Ovo možemo da radimo više puta, sa 10-20 varijacija, pa šta pobedi.

Sa druge strane, možemo da radimo split test landing stranica. Recimo, napravimo dve verzije landing stranica, i ako nam je dnevna poseta 1000 ljudi, šaljemo na svaku verziju po 500 ljudi. Zatim vidimo gde je bilo više konverzija, više vremena provedenog na sajtu, i sve ostalo, pa tu verziju ostavimo.

Ova slika najbolje ilustruje ideju split testa na primeru iz realnog sveta:

 

Najvažniji termini

Kada otvorite Google AdWords nalog, na prvi pogled će vam biti sve prepuno nekakvih opcija i termina za koje niste sigurni šta znače. Evo ovde pregleda najvažnijih termina i njihovih značenja.

Campaign – kampanja je najviši nivo vašeg AdWords naloga. AdWords kampanja nije isto što i reklamna kampanja uopšte, iz razloga što se reklamna kampanja najčešće sastoji iz više AdWords kampanja. AdWords kampanja je skup srodnih oglasnih grupa, oglasa i ključnih reči. Idemo deo po deo.

Ad Group – oglasna grupa je drugi nivo vašeg AdWords naloga. Svaka kampanja se sastoji iz nekoliko oglasnih grupa. Ukoliko recimo želite da oglašavate servis automobila, za svaku vrstu vozila za koju ste specijalizovani da servisirate ćete napraviti posebnu oglasnu grupu.

Ads – poželjno je da se svaka oglasna grupa sastoji iz nekoliko oglasa, kako bi se utvrdilo koji tekst oglasa postiže najbolji učinak, ili rečima Gugla, najbolji CTR, CPC i Conversion Rate.

Impressions – broj ostvarenih prikaza oglasa.

Clicks – broj ostvarenih klikova oglasa.

Landing Page – stranica na vašem sajtu do koje se dospeva klikom na vaš Google oglas.

CTR – clickthrought rate, predstavlja odnos broja prikaza u odnosu na broj klikova. Google nagrađuje oglase koji imaju visok CTR, time što im daje niži CPC (setite se priče o Quality score)

CPC – cost per click, cena po kliku koju ćete platiti za svoj oglas

Avg. CPC – average cost per click, prosečna cena za klik vašeg oglasa. Avg. CPC se izračunava tako što se ukupna cena vaših klikova podeli sa ukupnim brojem klikova. Na primer, ukoliko vaš oglas postigne dva klika, jedan od njih košta 7 centi, a drugi 11 centi, vaš Avg. CPC iznosi 9 centi. Kako biste videli koliko iznosi vaš Avg. CPC, potražite tu kolonu, u okviru tabova na kampanjama.

Maximum CPC – najviša suma koju ste spremni da platite za svoj oglas. Možete podesiti maximum CPC za svaku pojedinačnu ključnu reč (izraz) ili zajednički max CPC za sve ključne reči u okviru jedne oglasne grupe.

CPM – cost per thousand impressions, cena oglasa za hiljadu prikaza. Ovaj način licitacije je omogućen samo u kampanjama putem kontekstualnih Google oglasa (Display Network). Dobra taktika je da jednu kampanju kreirate sa CPC licitacijom, a drugu sa CPM, pa da nakon određenog vremena uvidite šta vam se više isplati.

Conversion Rate – broj postignutih konverzija. Konverzija je klik koji je postigao za vas željeni rezultat, kao što je određeno vreme zadržavanja na pojedinoj stranici vašeg sajta, prijava na vaš newsletter, kupovina vašeg proizvoda putem sajta i dr. Nijedan drugi PPC sistem ne pruža mogućnost merenja konverzija i u tome leži još jedna prednost Gugla u odnosu na konkurenciju. Konverzije se jednostavno aktiviraju ubacivanjem Google koda na željenu stranicu na sajtu, što ne iziskuje veliko tehničko znanje.

Conversion Optimizer – nakon što je sistem registrovao određeni broj konverzija, možete koristiti ovu alatku kako biste optimizovali svoje kampanje. Aktiviranjem ove opcije, oglasi će se prikazivati kako bi postigli više konverzija, na uštrb prostih klikova. Toplo preporučujem da ovo koristite!

ROI - return on investment, povraćaj investiranog novca, ostvaren profit.

Keywords – u bukvalnom prevodu označava ključne reči koje bi valjalo da zakupite ukoliko se reklamirate na pretraživaču Google. Međutim, u praksi su to uvek ključni izrazi, ne reči. Nikad, nikad, nikad ne zakupljujte jednu reč, iz razloga što će vam se brzo potrošiti klikovi a nećete moći da “ulovite” svoju ciljnu grupu. Ključni izrazi se efikasno pronlaze putem Google Keyword Tool koji sam pomenuo gore.

Placement - vebsajt na koji plasirate svog Google kontekstualni oglas.

Google Search Network – reklamiranje na pretraživaču Google i partnerskim pretraživačima (AOL, Netscape, Ask i dr.)

Google Display Network – reklamiranje putem kontekstualnih Google oglasa, na sajtovima koji imaju aktiviran AdSense.Ukoliko se odlučite za kontekstualno oglašavanje, koristite Placement Tool kako biste pronašli sajtove koji su vama interesantni. Profesionalno oglašavanje podrazumeva da na tim sajtovima odredite čak i stranice na kojima će se prikazivati vaši oglasi ili samo određenu poziciju na stranici. To zahteva dosta vremena, ali se isplati. Poznato je na kojim delovima ekrana se oko najviše zadržava, a time i povećava mogućnost da će se reklama svesno videti.

Devices – odaberite uređaje na kojima će se prikazivati vaši oglasi – desktop i laptop računari, mobilni telefoni i tableti. S obzirom na to da još uvek mnogo više ljudi surfuje na računarima, u odnosu na mobilne telefone i uređaje, time je njihov CTR po pravilu veći u odnosu na CTR koji ostvaruju oglasi na prenosnim uređajima. Stoga, ukoliko želite da se reklamirate i na jednim i na drugim, kreirajte posebnu kampanju za svaki uređaj, kako vam nizak CTR na telefonima i tabletima ne bi uticao na CTR na računarima.

Reach and Frequency – u okviru Report Center-a, imate opciju da pogledate koliko ljudi je videlo vaše oglase u okviru određenog vremenskog perioda. Tačnije, reach je broj unikatnih korisnika koji su bili izloženi vašim oglasima tokom određenog vremena, dok je frequency prosečan broj puta koliko je oglas bio prikazan istim tim korisnicima.

Language and Location Targeting – precizno targetirajte svoju ciljnu grupu na osnovu lokacije na kojoj se nalazi i jezika kojim govori. Možete slobodno kombinovati ove parametre, tako da npr. možete “gađati” Srbe koji žive u Nemačkoj, a govore naravno srpskim jezikom. Kada re reč o lokacijskom targetiranju, AdWords pruža mogućnost targetiranja na osnovu zemlje, regiona, grada, pa čak i dela grada. Na primer, ukoliko želite da oglašavate piceriju na Vračaru, podesite da se oglasi prikazuju samo na Vračaru, kako ne biste trošili klikove na ljude koji žive na drugim beogradskim opštinama.

Ad Schedulling - odredite u kom periodu dana će se vaši oglasi prikazivati, na osnovu vremenske zone i navika vaše ciljne grupe. Šta god da odaberete, isključite mogućnost prikazivanja oglasa tokom noći, jer ljudi koji tada surfuju, nisu spremni za akciju – neće ostvariti konverziju. Ne trošite klikove na njih.

Demographic – u okviru podešavanja vaše kampanje (settings), postoji opcija da demografski odredite svoju ciljnu grupu, kojoj ćete prikazivati vaše kontekstualne Google oglase – dakle ne funkcioniše na oglasima na  pretraživačima. Ova opcija je jedno vreme bila u Beta fazi, pa je povučena, da bi se ponovo aktivirala. Odredite pol i godište vaše ciljne grupe.

Vrste ključnih reči

Postoje četiri vrste ključnih izraza: otvoreni izraz, fraza, zatvoreni izraz i negativna ključna reč. Uzećemo primer nekoga ko prodaje polovne knjige i želi da zakupi izraz: knjige za školu.

Ukoliko bude odabrao otvoreni izraz, njegovi oglasi će se prikazivati svaki put kada neko na Guglu ukuca taj izraz, ali i onda ako na primer ukuca nove knjige za školu ili knjige za muzičku školu ili knjige za školu na poklon.  Dakle, s obzirom na to da je izraz “otvoren”, oglasi će se prikazati i onda ako se izrazu doda reč ispred, unutar ili posle njega. Trebalo bi izbeći zakupljivanje otvorenih izraza, ali to naravno dosta određuje i prosečan broj pretraga koje taj izraz beleži, a koji nam otkriva Keyword Tool.

Fraza se označava znacima navodnika, tako da bi fraza našeg primera izgledala ovako – “knjige za školu”. Ukoliko izraz zatvorimo frazom, on će se pokretati naš oglas svaki put kada neko ukuca taj izraz ili ako doda reč ispred ili iza njega, ne i unutar kao što je slučaj kod otvorenog izraza. Sa druge strane, fraza određuje da se naš oglas pojavi na pretraživaču Google samo onda kada se reči ukucaju upravo tim redosledom, dok bi se recimo kod otvorenog izraza, oglas pojavio možda i onda kada bi neko ukucao škola sa knjigama.

Zatvoreni izraz se označava četvrtastim zagradama, tako da bi naš primer izgledao ovako – [knjige za školu]. Zatvoreni izraz koristimo onda kada želimo da se naš oglas prikazuje isključivo onda kada se ukuca taj izraz, bez ikakvih “varijacija na temu”. Zatvoreni izraz dakle ne trpi dodavanje reči, niti dopušta premeštanje redosleda reči u izrazu.

Negativne reči koristimo najčešće u kombinaciji sa otvorenim izrazima, kako bismo izbegli kombinacije koje nam ne odgovaraju. Ukoliko recimo naš bukinista iz primera želi da izbegne da mu se oglasi aktiviraju onda kada neko ukuca – nove knjige za školu – to može rešiti tako što će zakupiti otvoreni izraz ili frazu – knjige za školu – i dodaće negativnu reč – nove.

Saveti za prestizanje konkurencije

Ukoliko ste novi u AdWords svetu, a već postoji velika konkurencija u vašoj oblasti, evo nekoh praktičnih saveta šta možete uraditi.

Uzmimo za primer  Pavla, koji oglašava svoj servis automobila na sajtu www.mojauto.rs. Pavle je nakon tri meseca oglašavanja lepo optimizovao svoje kampanje i sada plaća za kontekstualne oglase na Mojauto.rs prosečnih 7 centi po kliku. Odjednom, u igri se pojavljuje Nemanja, koji takođe ima auto servis i želi da ga reklamira putem Google oglasa na Mojauto.rs. Nemanja želi da plati 12 centi po kliku i da tako potuče konkurenciju. Međutim, istorijski CTR puno utiče na Avg. CPC, tako da će Nemanji trebati određena doza vremena i velika količina znanja da “potuče” Pavlove oglase, odnosno da se njegovi oglasi više pojavljuju na Mojauto.rs u odnosu na Pavlove.

Evo nekoliko saveta za Nemanju:

  • Potrebno je da pravilno struktuira svog AdWords nalog – neka svaka marka vozila ima posebnu kampanju, neka svaka vrsta servisiranja ima svoju oglasnu grupu, neka svaka oglasna grupa ima nekoliko oglasa, kako bi se testirao njihov kvalitet copywriting-a, neka landing page na koji šalju oglasi bude u skladu sa uslugom koja se spominje u tekstu oglasa. U prevodu, ukoliko se reklamira servis Toyota vozila, neka landing page bude upravo stranica na sajtu posvećena servisu Toyota vozila, a ne početna stranica sajta.
  • Nemanja bi trebalo da odabere što više ključnih izraza (ne reči) i da testira učinak različitih vrsta tih izraza. Recimo, ako odabere otvoreni izraz servis automobila, neka odabere i frazu “servis automobila”, kako bi uvideo koja vrsta izraza postiže viši CTR i niži CPC.
  • Nemanja bi trebalo da kreira i posebnu kampanju za oglase na Google pretrazi, naročito ako primeti da nema velike konkurencije za izraze koji su njemu interesantni.
  • Nemanja bi trebalo da oproba i tekstualne i slikovne oglase koje će plasirati na Mojauto.rs. Svaka grupa oglasa bi trebalo da bude kreirana u posebnoj kampanji. Kada je reč o slikovnim oglasima, tu bi trebalo kreirati različite verzije istih banera – misli se pre svega na boju background-a, iz razloga što su sajtovi koji prikazuju kontekstualne Google oglase različitih boja. Razmislite da li bi Nemanjin beli baner na sajtu sa belom pozadinom imao isti učinak kao i žuti oglas na istom sajtu?
  • Na svakih nekoliko dana, Nemanja bi trebalo da meri učinak kampanja i da ih OPTIMIZUJE. Što podrazumeva, menjanje placement-a, websajtova na kojma prikazuje svoje oglase, menjanje ključnih izraza koji aktiviraju njegove oglase na pretraživaču Google, stvaranje novih tekstova oglasa, a pauziranje onih sa lošim rezultatom.
  • Bilo bi veoma poželjno da Nemanja poveže svoj AdWords nalog sa svojim Analytics nalogom, jer mu to pruža podatke za dubinsku analizu poseta na svom sajtu.
  • Potrebno je da se Nemanja upozna sa najboljim primerima AdWords prakse. Izvori su brojni, ali je na prvom mestu svakako zvaničan Google AdWords blog.

 

AdWords alati

Google AdWords je prilično složen sistem, tako da bi trebalo koristiti sve raspoložive alate kako bi se postigao dobar efekat oglašavanja. Pored spomenutog Keyword Tool-a, tu su još i Placement Tool (koristi se za odabir sajtova koji će prikazivati vaše kontekstualne oglase), Contextual Targeting Tool (pomoću koje možete dobiti ideje za nove ključne reči i kreiranje novih oglasnih grupa), Traffic Estimator (prognozira ostvareni broj klikova na odabrane ključne reči, prosečni CPC, potrošeni dnevni budžet i prosečnu poziciju vaših oglasa u odnosu na konkurentske oglase) Google Analytics (za koji svi znamo, ali malo nas zna da ga koristi u potpunosti), Website Optimizer (za split testing landing stranica, kako biste ustanovili verziju na koju posetioci najbolje reaguju) i dr.

Još jednom – menadžment AdWords kampanja nije posao koji možete raditi “onako uzgred, u slobodno vreme”. Ukoliko imate iole ozbiljan biznis i nemate vremena da se posvetite samo ovome – delegirajte jednu osobu u firmi da se bavi samo ovim poslom. Druga varijanta je da angažujete agenciju koja se time bavi, jer se mnogo više isplati nego da ovo neko u firmi radi polovično. Kao što rekoh, preporučujem vam agenciju Go Oglasi koju vodi Sanja Jovanović sa Google AdWords sertifikatom. Od nje sam naučio dosta stvari iz ovog teksta.

To bi bilo sve što vam je potrebno za početak. Želim vam puno sreće :)

 

Kako su me izbacili iz “Springfilda” jer sam hteo da fotkam za Fejs

$
0
0

Pre neki dan (utorak, 11. septembar), ulazim u renovirani Merkator centar i vidim novu Springfild radnju. Uđem da pogledam stvari, kad ono – nisam video bolji izbor nigde u skorije vreme – u novoj kolekciji fenomenalne košulje, farmerke i cipele, nije onaj njihov preterano dizajnirani fazon, već baš po mom ukusu, onako nenapadno. U sekundi sam isplanirao šta ću sve da kupim.

Pomislih u sebi da želim da postavim to na Fejsbuk. Pomislih da će ljudi koji me čitaju, kao i obično, opljuvati kako sam plaćen da ih reklamiram i štagod, ali baš me briga – meni se ovo sviđa, i hoću da podelim na profilu ono što mi se sviđa, pa nek misle šta hoće.

Pored mene menadžerka radnje. Prilazim i kažem joj srdačno:

- Ova nova kolekcija vam je fenomenalna, postaviću sad sliku na Fejsbuk da vide svi moji prijatelji. Zaslužili ste to, jer su vam stvari zaista prelepe.

- Ni slučajno! Nema slikanja u radnji! – progovara ona nadrndano.

Ja u šoku.

- Izvinite…. Ne znam da li ste me razumeli? Hoću da vam izreklamiram radnju. Da vam dovedem ljude…

- Jel vi mene čujete? Nema slikanja u radnji!

Počinjem da se smejem od neverice.

- Vi verovatno ne znate ko sam (ni ne očekujem da zna niti je u tome poenta), ali za vašu informaciju, ja odbijam razne brendove koji mi nude po 1000 evra i više da uradim ovo što sam sada hteo da uradim za vas besplatno????

- Ma ne zanima me! Ne treba nama taj Fejzbuk! Da nam treba, bili bismo tamo. Doviđenja! Do-vi-đe-nja!

Ovo “doviđenja”, uz veoma agresivni govor tela i intonaciju, shvatio sam kao “napustite objekat”, što sam momentalno i uradio.

Epilog

Šta se desilo? Znam da svi oni imaju ono dosadno pravilo da nema slikanja u radnji, jer “ukrašće im konkurencija fore za aranžiranje”. I razumem da je ona dobila direktivu da zabranjuje slikanje, ali to može da se kaže mnogo prijatnijim tonom.

U svakom slučaju, pitam vas – nije li to pravilo malo deplasirano i kontraproduktivno u 2012 godini, kada dominiraju društvene mreže?

Dakle, oni su sa tom zabranom slikanja automatski sasekli ogromni potencijal najjače moguće promocije – “preporuke prijatelja” preko društvenih mreža. Siguran sam da bi se masa ljudi slikala u radnji i postovala to na Fejsbuk ili Tviter.

Zarad čega su to žrtvovali? Zarad principa “nema slikanja u radnji da nam ne bi konkurencija maznula fore”? Pa danas je tehnologija takva da svaka konkurencija može da uđe sa onom minijaturnom HD kamerom koja staje u dugme i da islikaju celu radnju uzduž i popreko.

Sve u svemu, hteo sam da podelim ovo iskustvo sa vama. Veliki #fail za Springfild. Ako već primenjuju to glupo pravilo, mogli bi da nauče osoblje da bude ljubaznije u objašnjavanju.

Napomena: Ne radi se ovde ni o kakvoj “povređenoj sujeti”, vidim da su mnogi u ovom tekstu primetili samo rečenicu “verovatno ne znate ko sam”. Pa naravno da ne očekujem da me bilo ko igde prepozna niti mislim da sam bilo kakva zvezda… ono što me je motivisalo da napišem je apsurd da sam hteo da im napravim besplatnu reklamu a oni me još izbacuju. Jednostavno, smešno je. Inače, vratiću se i kupiću stvari koje sam naumio (ako me opet ne izbace kad me vide), iskreno baš me briga kako će da me tretiraju, nemam problem sa sujetom.

 

Kako da postavite efikasan oglas za posao uz pomoć Fejsbuk reklame

$
0
0

Ukoliko tražite nove ljude za posao, jedan od efikasnih načina je naravno Infostud Poslovi. No, i on i svi sajtovi za posao imaju jednu manu, a to je da mnogi kvalitetni ljudi koji bi bili zainteresovani te sajtove ne posećuju. Takođe, postavljanjem oglasa na Infostud, masa prijava biće vam od ljudi koji su očajni samo da nađu neki posao, i koji će vam poslati prijavu po principu “ako prođe, prođe”, bez obzira što nemaju blage veze sa veštinama koje se navode u oglasu. To će vam oduzeti dodatno vreme jer će sve te prijave biti beskorisne.

Nedavno mi je pala na pamet solucija koja rešava sve ove probleme, za nekoliko dolara – Fejsbuk reklame. Pogotovo dobro funkcioniše za deficitarne oblasti kao što su programeri ili dizajneri, i za neke usko specifične oblasti gde je teško naći ljude. Poenta je – možda mnogi od ovih ljudi ne vise na Infostudu, ali skoro svi vise na Fejsbuku. I postoji način da baš njih tamo nađemo.

U čemu je fora? Pa, verovatno već i vrapci na grani znaju da se na Fejsbuku mogu postaviti reklame, ali ovde je tajna u načinu targetovanja. Najbolje da opišem konkretan primer koji sam probao, i koji mi je dao odlične rezultate.

Za jedan projekat bio mi je, dakle, potreban PHP & Wordress developer. Otvorio sam formu za kreiranje nove reklame, i napravio ovakav naslov, sliku i tekst:

Zatim sam stavio da reklama targetuje samo ljude iz Srbije od 18 do 30 godina, i sa strane mi se pokazalo da je to nešto preko 2 miliona ljudi. Da sam ostavio ovakvo targetovanje, reklama ne bi imala nikakvog efekta, jer od tih 2 miliona skoro niko ne bi kliknuo, i prestala bi da se prikazuje posle nekoliko minuta. Ovo je zato što Fejsbuk favorizuje reklame koje imaju interesovanje, a dosadne ne prikazuje.

Međutim, cela poenta je u dobrom targetovanju prema interesovanjima. Otvorio sam “precise interest” i ukucao “WordPress” i “PHP”. Time sam smanjio broj ljudi do kojih dobacujem sa dva miliona na samo šest i po hiljada. ALI.

Svih tih 6.500 ljudi su lajkovali ILI WordPress ILI PHP, bar jedno od ta dva (dakle sabiraju se uslovi, što ih je više, veći je broj).

Samim tim, sada reklama postaje neuporedivo efikasnija – prikazuje se samo ovim ljudima, i to jako često, jer veliki procenat njih klikne na reklamu, a to je ono čime Facebook meri učinak. Kada Fejsbuk “oseti” da je dobar deo ciljne grupe zainteresovan za reklamu, onda je favorizuje i prikazuje još češće, i to je sve jedna pozitivna povratna sprega.

S druge strane, ovim sam automatski sasekao ljude koji nemaju veze sa WordPressom, a koji bi se javili na svaki oglas za posao “pa šta bude” (da, ovo se dešava inače jako često). Jako su male šanse da je neko od njih lajkovao WordPress ako se time baš ne bavi. Što znači – neće više stizati oni CV-evi sa završenim kursom Microsoft Office-a i vozačkom dozvolom B kategorije.

Dakle, s jedne strane, ovako dobacujete samo do ljudi koji  su vam stvarno potrebni, s druge strane neverovatno je jeftino jer je targetovana mala grupa ljudi unutar koje je relativno velika zainteresovanost za reklamu.

Rezultat: Stiglo je 22 prijave za posao, uglavnom od ljudi koji su savršeno stručni za navedenu tematiku. Najboljeg od njih smo naravno izabrali :)

Evo ovde još nekih podataka, koji će vas verovatno zanimati…

Potrošen budžet je bio 20 dolara. Za taj budžet, praktično, skoro svi od ovih 6,500 ljudi su videli reklamu, svaki od njih u proseku 90 puta. To znači da je svako ko je iole bio zainteresovan po ceo dan viđao ovu reklamu i na kraju je kliknuo na nju (što su mi ljudi i uživo potvrdili). 608 klikova ukupno, od toga dakle 22 prijave, konverzija dakle 1 u 27, što je sjajno. Iako sam stavio limit dnevnog budžeta na $10 i maksimalnu cenu klika 6 centi, nijedan dan se nije trošilo više od 3-4 dolara. Klikovi su, inače, vodili na oglas koji je bio postavljen kod mene na sajtu. Ako već imate oglas na Infostudu ili negde, onda možete da usmerite klikove i tamo.

To je ukratko sve, i sada se naravno ova ideja može apstrakovati na bilo koju oblast.

 

Zašto je nemoguće imati web portal bez Stanije

$
0
0

U poslednje vreme često vidim da ljudi osipaju drvlje i kamenje na Internet portale zbog sve većeg plasiranja tabloidnih vesti i bombastičnih naslova koji provociraju na klik. To je sasvim logično – zdrav razum svakom normalnom intelektualcu nalaže da pljuje po ovakvom vidu “novinarstva”.

No, kako stoje stvari iz perspektive vlasnika sajta? U sadašnjem modelu web medija nemoguće je održavati web portal opšte namene isplativim bez takvih vesti, a evo i zašto.

Problem 1: CPM model zarade

Trenutni način zarade za skoro sve web portale je takozvani CPM (cost-per-mile) model. To znači da web portal dobija, recimo, 5 evra za svakih 1000 prikaza banera, odnosno 0,5 centi za jedan prikaz. Dakle: Svaki put kada neko negde otvori jednu stranicu na sajtu, web portal zaradi pola centa. Tako zarađuju web portali i od toga žive.

Ova postavka stvari implicira sledeće: Ultimativni cilj svakog portala nije da ima što veći broj poseta, već i da svaki od tih posetilaca otvori što veći broj strana. Jednom kada uđete u njihovu mrežu, kada slučajno kliknete na neki njihov link koji je vaš prijatelj šerovao ne Fejsbuku, njihov cilj je da se što teže odatle iskobeljate. Da otvorite što veći broj nekih drugih vesti.

Zbog toga je jako važno da svi naslovi na portalu budu šokantni i dramatični. Pravi se atmosfera kao da se svaki dan svet raspada, kao da su svuda oko nas “polugole klinke kurve” koje će rasturiti vaše brakove, zavera državnog vrha i slično. Jednom kada posetilac uđe na jedan tekst, sa strane i ispod teksta treba da stoji što više ovih napumpanih senzacija. Ovo se u teoriji dizajna interfejsa na portalima zove “safety net”. Kao kada pauk isplete mrežu, i jednom kada mušica uleti, jako teško može da se iskobelja.

U papirnim tabloidima ovo se radilo samo sa dve-tri vesti na naslovnoj strani, jer samo naslovna strana prodaje. Na web medijima, ovo se radi sa svakom vešću, jer svaka vest podjednako prodaje. Dakle, tu je razlika.

Problem 2: Čitalački promiskuitet

Termin “čitalački promiskuitet” (credits by Boris Krstović) odnosi se na današnje bahato ponašanje čitalaca na webu i neverstvo bilo kom novinskom brendu.

Za razliku od papirnih medija, gde su ljudi bili verni jednom mediju, i eventualno ponekad čitali još jednu “ljubavnicu”, na webu je potpuna Sodoma i Gomora. Ljudi kliknu na zanimljiv link koji je neko okačio na Fejs, da li je to sa Blica ili Telegrafa ili Monda, potpuno im je svejedno. Retko kada su ljudi verni jednom brendu, vesti se konzumiraju odakle god, jer je sve ionako besplatno i lako dostupno uvek.

Ako bismo živeli u društvu u kome bi bilo krajnje normalno da imate seks sa bilo kojom osobom na ulici kad god poželite, teško da bi brakovi postojali. Upravo se ovo dešava sa web medijima.

Šta se dešava u realnosti?

Zamislite ovo: Skupi se grupa kvalitetnih, školovanih novinara. Oni su intelektualci, zalažu se za prave vrednosti, istraživačko novinarstvo, protiv kiča i šunda. I reše da pokrenu svoj portal.

Njihove vesti su sjajne, odlično istraživačko novinarstvo, geostrateške analize, kvalitetni tekstovi o ekonomiji i svetskim tokovima i tako dalje. Svi intelektualci ih hvale. Međutim, u realnosti, broj otvorenih strana ovakvog portala je oko sto puta manji od broja otvorenih strana portala koji spinuje dosadne vesti kao dramatične, objavljuje Stanijine slike kao glavnu vest, i slično. Samim tim, i zarada je sto puta manja.

Kada se stavi na papir broj otvorenih strana, CPM model i ostali parametri, ovi ljudi bi vrlo brzo uvideli da ovakav portal nikako ne može biti “u plusu”, dovoljno da novinari imaju normalne plate, da se održava i prostor i sve ostalo. Jednostavno, računica ne postoji.

Kada smo pokretali portal Trojka.rs, bili smo u šoku kada smo shvatili ove stvari. Testirali smo tržište – kada objavimo ozbiljan članak, temeljnu analizu nekog aktuelnog društvenog fenomena, takav članak dobije 200-300 poseta i tapšanje po ramenu od nekoliko intelektualaca. Za takav članak potrebno je mnogo novca, ozbiljan čovek mora ozbiljno da se udubi i ceo dan da radi samo na tome.

S druge strane, ako novinar sa istom platom dobije zadatak da isto to vreme potroši da smisli 20 “navlakuša”, senzacionalnih naslova na koje će neko kliknuti, ili da skine najnoviju Stanijinu fotku sa Instagrama za 5 sekundi i od toga napravi vest,  od toga će stići 10.000 poseta.

Dakle, sa čisto ekonomske tačke gledišta: Imate mašinu koja može da pravi jednu drvenu figuricu dnevno ili 20 stolica dnevno. Jedna drvena figurica se prodaje za 100 dinara, jedna stolica se prodaje za 1000 dinara. Da li ćete se baviti proizvodnjom drvenih figurica ili proizvodnjom stolica?

Šta je rešenje?

U sadašnjoj postavci, jedini način da finansijski egzistira web portal koji bi imao isključivo kvalitetne tekstove, bez Stanije, jeste sledeće:

- Da se skupe 3-4 kvalitetna novinara koji umeju dobro da pišu

- Da pokrenu sajt koji ne zahteva skoro nikakve troškove servera

- Da rade od kuće, nikakvi troškovi prostora, održavanja i slično

- Da niko od njih ne živi od toga, već da imaju neke druge dobro plaćene poslove, a da na portalu napišu jedan-dva teksta dnevno

Postoji još jedan način, koji naravno u Srbiji nije realan, a to je da naplaćuju pristup sajtu, jedno 500-1000 dinara mesečno.

I treći način bio bi da sve to podržava i održava neko ko je svestan da tako nešto nikada neće donositi novac, ali ima dovoljno para za bacanje iz ko zna kog razloga (želi da podari svetu bastion kvalitetnog novinarstva / želi da favorizuje neku stranku / šta god)

Btw. nijedan od portala “papirnih medija” ne bi postojao da ga ne finansira njegov “zastareli papirni deda koji samo što nije umro”. Lepo je biti mlad i cool, ali činjenica je da taj mladić sam ne može sebe da izdržava, već troškove njegovih bahanalija pokriva deda koji je možda zastareo, ali jedini donosi pare u kuću.

Primer: Amitz Dulniker

Jedan blog koji je imao velike šanse da postane oaza u moru nekvalitetnog web novinarstva kod nas je blog Amitz Dulnikera. Na njegovom mestu, ja bih skupio još 4-5 ljudi koji tako dobro pišu, a koji žive od nečeg drugog, da pišu od kuće kad stignu i taj sajt bi imao ozbiljnu društvenu vrednost.

Nažalost, Amitz Dulniker se odlučio da postane urednik još jednog web portala sa masom zaposlenih novinara koji pokušava da bude profitabilan. I neminovno, sada osipa kredibilitet šerujući te dosadne portalske vesti i “senzacije” svojim fanovima koji su navikli na čist kvalitet i nešto mnogo prefinjenije od toga. Iskreno se nadam da će Amitz bataliti taj posao, jer je ono što je pre toga radio za deset klasa iznad. Mogao bi ovo da shvati kao moje “otvoreno pismo njemu”, jer je i on meni pisao nešto slično :)

Zaključak

Ne može se bez Stanije. Čak i Huffington Post, najpoznatiji web-only news portal na svetu (bez papirnog dede koji ga izdržava) pribegava ovim forama za provokaciju na klik, tabloidnim naslovima i slično. A on se smatra za nešto što čitaju intelektualci. I opet, čak i tako, stalno imaju problema sa zaradom.

“Besplatne informacije” su jedna utopija, pokušaj nekakvog komunizma usred kapitalizma. Običnim ljudima možda to zvuči lepo kao ideja, ali realnost je da je upravo taj koncept saterao sve web portale u ćošak, tako da nemaju izbora osim da plasiraju i veliki broj niskokvalitetnih vesti ako žele da opstanu. Dok se ljudi ne budu navikli da plaćaju za vesti koje čitaju, Internet vesti će morati da budu prožete kičom i senzacijama da bi mogle da ostanu besplatne. Ako neko sedi u fotelji i uživa u blagodeti besplatnih novina, nema nikakvo pravo da portale optužuje što objavljuju i šund i tabloidne vesti.

Zamislite da se preko noći svet izmeni toliko da postane normalno da se šišanje ne plaća. Da postane normalno da uđeš kod frizera, sedneš, on te ošiša, ti ustaneš i odeš. U takvom svetu, frizeri bi počeli da se snalaze tako što bi vam tokom šišanja nudili i prodavali razne šampone, preparate, a oko vas bi sve vreme bili ogromni ekrani sa reklamama. Zamislite sad da mušterije počnu da negoduju “Jao, kod onog frizera stalno mi uvaljuju neke preparate, i one reklame su preglasne i kičaste”. Ma je li?? A da li ti prijatelju plaćaš to šišanje?

Dok se ne bude smislio neki način da se čitanje vesti naplaćuje, ova situacija se neće promeniti. Računica jednostavno ne postoji.

 

Primer lošeg Internet novinarstva: “Blic” i skrivena kamera u liftu

$
0
0

Ubedljivo najpopularnija stvar na Internetu danas je bio viralni klip Brazilske skrivene kamere, u kojem se sablasna devojčica pojavljuje ljudima u liftu.

Svi domaći portali objavili su ovaj snimak. No, zapao mi je za oko način na koji je to uradio “Blic”.

Pogledajte ovde članak o klipu na Blicu, i videćete najbolji primer nečega o čemu se priča već godinama, a to je razlika između štampanog i Internet novinarstva.

Blic ovde pravi katastrofalnu grešku – pre nego što posetilac uopšte i dođe do klipa, koji se nalazi na dnu ekrana, prethodi gomila detaljnih opisa i opisa i opisa i opisa šta se u klipu dešava, sa sve screenshotovima.

Praktično, ovo je pisano kao da je u pitanju nekakva papirna novina na kojoj ne može da se gleda video, već novinar opisuje ljudima nekakav film koji oni ne mogu da vide. Jasno se vidi da “staro novinarstvo” u ovom slučaju nikako ne pije vodu.

Efekat ovakvog članka je upravo kontraproduktivan – ne samo da nisu pružili nikakvu dodatnu vrednost čitaocima ovim opisom, već su im i pokvarili ceo ugođaj. Na kraju, kada čovek pusti klip, već zna šta će se tačno dešavati.

Za čitaoce, ovo je kao da su ušli u bioskop da gledaju film, a neposredno pre filma pojavi se osoba koja im prepriča do detalja šta će se u filmu dešavati, i još im pokaže ključne slike iz filma. Samo može da ih iznervira i da im pokvari ugođaj.

Primer pravilnog izveštavanja o viralnim klipovima: Telegraf.rs

Za razliku od Blica, Telegraf  je primer kako se kreira web članak o viralnom klipu. Pogledajte.

Umesto bespotrebnih opisa klipa koji kvare doživljaj, oni su jednostavno napisali zanimljiv naslov “Ovi ljudi nikad više neće kročiti u lift”. To je sve.

Njihov novinar u ovom slučaju potpuno shvata diskurs web novinarstva – ljudi se nalaze na računaru a ne na papiru. Oni će pogledati klip, kompjuter može da pušta filmove, i nema potrebe ni za kakvim “novinskim člankom” koji opisuje video.

Ovo opisivanje klipova je jedna greška koju često viđam na “Blicu”, i stalno mi bode oči. Dakle – to nije papir. Ukoliko je u pitanju YouTube klip koji je neka “fora”, otkrivanje fore u tekstu mnoge čitaoce može samo da odbije i iznervira.

Koji je efekat pravilnog i nepravilnog pisanja članka?

Iako “Telegraf” ima dosta manju posetu od “Blica”, članak na Telegrafu ima 7.400 lajkova, a članak na Blicu ima 900 lajkova. “Telegraf” je priču učinio još zanimljivijom, samo uz pomoć intrigantnog naslova, a “Blic” ju je potpuno razvodnio i obesmislio ovim kilometarskim opisom.

 

Kako sam kupio drogu usred noći na autoputu okružen prostitutkama i makroima

$
0
0

Stigao sam malo ranije na dogovoreno mesto primopredaje. Sedeo sam u autu i čekao. Sat je pokazivao 22:18, dogovor je bio u pola 11. Bio sam potpuno sam u mraku usred ravnice, na Kaćkoj petlji kod Novog Sada. Ugasio sam motor i odškrinuo prozor. Jezovito fijukanje vetra u ovom bespuću bilo je na momente presecano prolaskom automobila na obližnjem autoputu.

Nisam znao ni ime čoveka sa kojim se sastajem, niti kako izgleda. Rečeno mi je samo da će se pojaviti u sivoj Hondi Accord i da će kod sebe imati robu oko koje smo se dogovorili. Rečeno mi je da i da ću moći da probam robu pre kupovine, ali bio sam pomalo skeptičan. Šta ako mi uvale neku prevaru koja možda izgleda isto, bele boje, ali je unutra ustvari pomešano i zbudženo ko zna šta sve? Sve i da probam, to ne mogu da znam odmah, možda tek posle par sati budem imao probleme, a do tada moj diler će nestati bez traga…

Usred ovog razmišljanja trgnuh se, jer me prepade kuckanje po prozoru. Kao niotkuda, pojavilo se jezivo lice devojke sa ogromnim podočnjacima i krvavo crvenim usnama. Delovala je kao duh neke devojke koja je ovde poginula u saobraćajnoj nesreći pa sad tako luta noću.

- Izvini, koliko je sati? – upitala je gledajući me prodorno.

- Deset i dvadeset – odgovorih zbunjeno, i u tom trenutku shvatih ko je ona i zašto tu stoji.

- A jel se ja tebi sviđam? – bilo je sledeće pitanje.

- Izvini, nisam zbog toga došao, čekam ovde nekoga – rekoh joj kulturno.

- Aaa, važi važi, nema problem – reče ova Romkinja i ode nazad u mrak. Nisam imao pojma da sam stao na mesto za “mušterije”.

Sedim i dalje i čekam. Razmišljam koliko je glupo i opasno kupovati na ovaj način. Pričao mi drugar, letos bio u Amsterdamu, tamo je sve ovo legalno. Kaže tamo lepo uđeš u radnju, dobar dan, kupiš istu ovu robu bez ikakvih problema. Sve po zakonu. I država lepo ima porez od toga. Da su ovi naši pametni pa da se dogovore da to može da se kupuje legalno i u Srbiji, da dobiješ i fiskalni račun i sve. Evo, čitam u novinama, oko 150.000 ljudi u Srbiji je navučeno. I svi kupuju ilegalno, po nekim budžacima, od nepoznatih ljudi, ovako kao ja.

Opet kuckanje na prozoru. Lice mršavog i sitnog muškarca. Pomislih da je to moj čovek.

- Izvini, koliko je sati? – pita on nekim čudnim akcentom.

- Deset i dvadeset pet – rekoh mu sumnjičavo.

- A je li bato, jel ti se sviđa moja devojka? Nije skupo, 1000 dinara je za pušenje, može se dogovorimo za sve što hoćeš – poče on da nabraja cenovnik usluga.

- Ne, stvarno nisam zainteresovan, izvini molim te – odgovorih mu.

- Ako ti se ne sviđa, imam ja i druge. Imam i devojčice od 15, 16 godina ako voliš, mogu da ti ostavim broj telefona pa da se dogovorimo – uporan je on.

- Izvini, ali stvarno čekam nekog ovde, ako je problem pomeriću se napred malo – rekoh ja, spremajući se da upalim auto.

- Ne, ne, taman posla bato! E, a da te pitam samo još nešto. Jel imaš majke ti 100 dinara, cigare da kupim? Bog da ti sreću podari…

Vadim iz novčanika 100 dinara i dajem mu, nadajući se da se više neće vraćati.

Vibrira mi telefon. SMS od dilera. Tu je za 5 minuta, kaže.

Nije mi bilo više svejedno. Sam usred ovog bespuća, okružen makroima i prostitutkama koji čuče u okolnom žbunju. Kod sebe sam imao 500 evra, koliko smo se dogovorili za robu. Realno, neko bi mogao svakog časa da izađe iz ovog mraka, da mi uperi pištolj u glavu i traži novac.

Čovek koga sam čekao nije čak bio ni po sigurnoj preporuci. Bio je od drugara koji zna drugara koji je od njega kupio. To je mogao da bude bilo ko. Ali nažalost, tako se kupuje ova roba u Srbiji, jedini drugi način je da ti neko prenese preko granice. Znam neke koji su tako kupovali, ali ja sam već iskrizirao i nisam mogao da čekam. Trenutno je bila nestašica, pa sam morao da dođem iz Beograda u Novi Sad. Od svih dilera čije sam kontakte nabavio, samo ovaj novosadski  je imao neku manju količinu kod sebe za prodaju. Znam, nesigurno je i dovodim sebe u opasnost, ali morao sam.

Bljesak farova iza mene, parkirao se sivi auto. Bio je to on. Izašli smo iz automobila istovremeno i rukovali se. Izvadio je robu i stavio na haubu svog auta.

- Hoćeš da probaš? – pitao je on.

- Bilo bi dobro – rekoh sumnjičavo.

Otvorio je paketić i unutra je zaista bilo sve kao što smo se dogovorili. Omamljujuće bele boje. Probao sam i učinilo mi se da je sve ok. Odmah nakon prvog korišćenja imao sam osmeh na licu. Ovo belo stvarno vrhunski radi. Izvadio sam novac i dao mu celu sumu po dogovoru. Nakon toga, on je ušao u auto i otišao. Šta sam kupio, kupio sam, više nije bilo nazad.

Ipak, imao sam sreće, roba je bila 100% ispravna. Posle dužeg korišćenja mogu reći da je ovo belo čudo stvarno vrhunskog kvaliteta. Moj novi, beli iPhone, kojim se drogiram po ceo dan, na koji sam opasno navučen. Ujutru se budim uz njega, i zaspim pored njega.

 

ČEMU OVAJ TEKST?

U Srbiji trenutno ima oko 150.000 ljudi koji koriste iPhone. Svi oni su kupili svoj telefon na neki sličan način kao u ovom tekstu – nalazili su se sa negde na ulici sa nekom nepoznatom osobom koju su našli preko oglasa/preporuke, ili im ga je neko doneo iz inostranstva. Ovo je najpoznatiji telefon na svetu, a mi ga kupujemo kao neku ilegalnu supstancu, po nekakvim budžacima, bez računa i garancije, pri čemu država od toga nema ništa.

Krivica je pre svega na domaćim operaterima koji ne žele da se angažuju oko dovođenja iPhone-a u Srbiju. Razlog je vrlo prost: profit koji ostvaruju prodajom ostalih vrsta smart telefona je daleko veći nego profit koji bi imali od prodaje iPhone-a. Mnogo cimanja za malo profita.

Ovaj tekst je deo kampanje pritiska na operatere da se to konačno promeni. Ako i vi imate interesantnu “kriminalnu” priču o tome kako ste kupili svoj iPhone, napišite je u komentaru. Ideja je da svi vide na koje sve sulude načine ljudi u Srbiji kupuju iPhone umesto da ga kupe zvanično, sa garancijom, kao što bi bilo normalno.

Takođe, možete pročitati i jučerašnji tekst od Ivana Minića na ovu temu.

P.S. Cela priča o noćnoj kupovini telefona je istinita, od reči do reči.

 


Targetovani marketing pomoću viralnih tema i Facebook reklama za smešne pare

$
0
0

Ukratko, čovek me je kontaktirao putem Fejsbuka za savet oko web marketinga njegovog posla sa kolačima. Savetovao sam mu da uradi isto ono što bih i ja uradio da je u pitanju moj posao… i rezultati su tu. Ovde stavljam printscreen kompletnog razgovora, ima dosta poučnih informacija ako želite da dovedete na svoj sajt ljude koji su baš iz vaše ciljne grupe.

 

angrybirdsrazgovorblurred2

NAPOMENA: Ime portala na kojem je Vlada pokušao kampanju sam zamutio da neko ne bi pogrešno shvatio kako je oglašavanje na tom portalu nešto neefikasno. Odmah da pojasnim: Portali opšte namene, poput Blica ili B92 privlače sve ljude bez obzira na pol, godište itd. Zbog toga se na njima oglašavaju i treba da se oglašavaju uglavnom veliki brendovi opšte namene. Za male firme i mali biznis koji se bavi konkretnim poslom (kolači), ovo je neefikasno, jer od 1000 ljudi koji taj baner vide, možda je njih dvoje-troje zainteresovano za kolače. Za male usko stručne firme koje nemaju para za eksperimentisanje preporučujem isključivo i jedino dobro targetovane Fejsbuk reklame, kao i ciljane Google oglase. Eventualno bi mogao da pomogne PR tekst u nekoj relevantnoj sekciji na nekom od portala opšte namene.

Adekvatna metafora koja se često koristi u Internet marketingu je pucanje u metu sačmarom i snajperom. Ukoliko treba da pogodite jednu konkretnu tačku na meti, snajper je neuporedivo efikasniji.

 

Društveni dokaz i Affinity branding – borba za lajkove

$
0
0

Jedan od najvažnijih koncepata u razumevanju ponašanja ljudi na društvenim medijima je tzv. društveni dokaz (eng. social proof). Društveni dokaz objašnjava zbog čega je svima toliko stalo do lajkova, šerova, retvitova i ostalih mernih jedinica na društvenim mrežama.

Opšte gledano, društveni dokaz je psihološki fenomen u kome ljudi procenjuju vrednost osobe, brenda umetničkog dela, ili bilo kojeg medijskog subjekta na osnovu prethodnih reakcija i ocena drugih ljudi. Ovaj koncept socijalni psiholozi su otrkili još pre skoro sto godina, ali je tek sa pojavom Interneta i društvenih medija dobio svoje puno značenje.

Primer

Pogledajmo kako funkcioniše društveni dokaz na jednom fiktivnom primeru: osoba se po prvi put susreće sa pesmom/spotom nekog autora na YouTubu. Pretpostavimo da ispod klipa piše da pesma ima 800 pregleda, a postavljena je davno. Osoba koja gleda spot pomisliće u startu “Ova pesma verovatno i nije nešto”, i taj utisak će dosta uticati na stav osobe o pesmi.

S druge strane, pretpostavimo da ista ta pesma ima 5 miliona pregleda. Osoba će u startu reći “Čim je ovoliko ljudi gledalo, znači da bi moglo da bude nešto dobro”, i ta cifra će opet uticati na stav o pesmi.

Na ovaj način, ista pesma kod iste osobe sa istim muzičkim ukusom može da izazove reakciju “nije mi nešto”, ili “sviđa mi se, fino je”. Teško da možemo izazvati baš “wow” efekat samo brojem pregleda, ali možemo uticati da osoba toj pesmi da šansu, da je pusti još koji put, da polako zapamti refren, i da je doda u listu pesama koje sluša, što možda ne bi uradila u slučaju kada bi pesma imala malo pregleda.

Naravno, verujem da će mnogi čitaoci sada odreagovati negativno na ovaj primer, da će reći nešto poput “ja imam svoj ukus, meni to nije važno, baš me briga šta ljudi misle”. Ovo možda jeste tačno na individualnom nivou, ali ne zaboravite da u marketingu nikada ne treba polaziti od sebe, već od razmišljanja mase. Drugo, ne zaboravite da društveni dokaz ne može da formira ukus, već može samo da utiče da se osobi brže i lakše dopadne nešto na šta inače ne bi obratila pažnju. Osobi koja sluša Norveški black metal teško će se dopasti nova pesma od Dare Bubamare pa makar imala i pedeset miliona pregleda, ali zato će obratiti pažnju na pesmu benda Mayhem koja ima preko milion pregleda.

dara-mayhem

Danas, kada neko kaže “Znaš li da je moj film dobio drugu nagradu na bijenalu kratkog filma”, ljudima to ne znači skoro ništa, ali zato, ako kaže “Znaš li da moj kratki film ima 4 miliona pregleda na YouTubu”, većina će odreagovati veoma zainteresovano i tražiće link da pogledaju.

Ova pojava na YouTube-u je jedan primer društvenog dokaza, koji se dalje može abstrakovati na bilo koju pojavu na društvenim medijima.

Tviter

Broj folovera na Tviteru je takođe odličan primer. Ako je osoba na Tviteru napisala nešto pametno, njen tvit će retvitovati mnogi ljudi. Međutim, broj pratilaca koje će osoba steći zahvaljujući tom “pametnom tvitu” zavisi od trenutnog broja folovera. Opet možemo da uporedimo dva fiktivna primera. U prvom primeru osoba ima 100 folovera. Neko ko se zainteresovao za nju na osnovu jednog tvita otvoriće profil i reći će “Aha, ima samo 100 folovera, ok, jeste bio pametan tvit, ali neću da je zapratim”. U drugom primeru, recimo da osoba ima 4000 folovera. Sada, ista osoba koja je otvorila profil reći će “Hm, 4000 folovera, izgleda da je ovo neko zanimljiv, hajde zapratiću i ja”.

Naravno, mnogi ljudi mogu da kontriraju ovom primeru, da kažu “nije istina, ja baš to ne gledam, ako je neko pametan zapratiću ga pa makar imao 30 folovera”. Ali opet, moram da napomenem da u marketingu nema mesta za individualno mišljenje i za izuzetke koji spadaju u ivične delove Gausovog zvona. Mi ovde gledamo ponašanje mase.

Lajkovi

Najrasprostranjeniji primer društvenog dokaza na webu danas su Fejsbuk lajkovi. Od privatnih fotografija i statusa, do članaka na webu i fan stranica, lajkovi su danas glavno merilo vrednosti, stoga nije čudo što smo na sve strane okruženi borbom za lajkove.

Čim osoba klikne na članak, broj lajkova se često nalazi odmah ispod naslova teksta. Na osnovu ovog društvenog dokaza, ljudi često procenjuju da li da čitaju dalje članak ili ne. Neki portali ovo koriste da zavedu ljude, pa ispod naslova stave lažno “lajk” dugme, koje je ustvari lajk za fan stranicu portala i koje uvek pokazuje, npr 2000 lajkova, pa novi posetioci često ostanu da pročitaju tekst koji inače ne bi čitali.

Tinejdžeri koji skupljaju lajkove na svoje fotografije na Fejsbuku, takođe to rade zarad prikupljanja društvenog dokaza. Opet, uzmimo fiktivni primer atraktivne devojke koja ima 5 lajkova na slici, i iste te slike sa 2000 lajkova. Mnogo je verovatnije da će neko istu tu sliku lajkovati u drugom slučaju, ali ne samo to – usled efekta “društvenog dokaza” toj osobi se otvaraju mnoge prilike da nađu atraktivnijeg partnera, da dobiju zanimljive poslove, da putuju itd. (mada, to nosi i mnoge opasnosti, kao što je poznato)

Jedan od primera funkcionisanja društvenog dokaza na Internetu je popularnost Stanije Dobrojević. Mnogi ljudi ovo ne znaju, ali Stanija se prvi put pojavila pre mnogo godina na Burek Forumu, našem najvećem Internet forumu, koji je između ostalog poznat po tome što ima dosta strana na teme poput “ko je najlepša Srpkinja”, fotografije anonimnih devojaka iz cele Srbije, i hiljade i hiljade fotografija i rasprava o tome. Neko od članova je postovao Stanijine fotografije, ljudi su počeli sve više i više da komentarišu, i svako ko je otvorio temu sa tada nepoznatom Stanijom mogao je da zatekne na stotine komentara poput “lepša mi je od svih ovih misica sa televizije”, “najzgodnija devojka na forumu” itd itd. Usled efekta društvenog dokaza, hiljade i hiljade ljudi usvaja ovaj stav bez mnogo razmišljanja – vide atraktivnu devojku, vide stotine komentara poput “najlepša, najzgodnija srpkinja”, i automatski usvajaju taj stav. Na ovaj način Stanija je stekla inicijalni imidž koji se kasnije prelio u mainstream medije.

stanija

Zbog čega se dešava efekat društvenog dokaza? Psihologija tvrdi da se radi o vrsti konformizma koja se zove informacioni društveni uticaj. Kada se nalazimo u situaciji da nismo baš sigurni kako da procenimo ili kako da se ponašamo prema nečemu, najjednostavnije rešenje za mozak jeste da pogleda kako su to procenili ljudi pre nas. U današnje vreme, prenatrpani smo informacijama sa svih strana, i mozak se bar 50 puta dnevno nađe u situaciji da mora da proceni vrednost neke informacije, tj. da li se vredi dalje udubljivati u konzumiranje iste. Stoga, društveni dokaz u vidu broja lajkova, pregleda, šerova, predstavlja najbrži način za izlazak iz nedoumice.

Dakle, možemo reći da se na neki način radi o lenjosti, ali pre je to ušteda vremena – kada bismo sve informacije koje se danas vrte oko nas procenjivali isključivo tako što se lično udubimo u njih, trebalo bi nam 20 života za tako nešto.  Stoga je društveni dokaz na webu odličan odgovor na pojavu savremenog hiperinformacionog medijskog konteksta – nešto kao spas.

Affinity branding

Jedna varijacija na temu društvenog dokaza jeste koncept affinity brendinga. Affinity brending u marketingu generalno se manifestuje na sledeći način: Ukoliko nas ljudi vide u društvu već poznate ličnosti, brendova, ili bilo čega što je već provereno i ima izgrađen imidž, oni će te već izgrađene emocije manje ili više vezati i za nas.

Na društvenim medijima ovo se manifestuje na sledeći način: Umesto da se gleda prosto zbirni broj lajkova, važno je ko je lajkovao. Tako, na primer, ljudi se često hvale kako im je neka poznata ličnost retvitovala ili favovala tvit. Jedan lajk od poznate ličnosti vredi kao, 10, 100, 1000 običnih lajkova. Ovo ima obostranu korist – poznata ličnost dobija fana koji će pričati o njoj, a ta osoba ima društveni dokaz u svom krugu prijatelja. Zbog ovoga je jako važno da svojim fanovima povremeno nešto lajkujete ili da ste u bilo kojoj interakciji sa njima. Lično poznajem osobu koja je u svoj CV stavila rečenicu “Retvitovao me Vuk Jeremić”.

Affinity brending nije termin koji se primarno odnosi na društvene medije. To je vrsta društvenog dokaza koja se generalno primenjuje u marketingu. Najprostiji primer affinity brendinga na Internetu vidi se ako odete na sajt neke firme i uočite odeljak koji se zove “naši klijenti”. Ovde bi trebalo da se nalaze logotipi što poznatijih kompanija. Kada posetilac dođe na sajt i zatekne odmah, negde na početnoj stranici, logotipe poznatih kompanija, to će im u startu često značiti mnogo više nego savršeno napisana misija i vizija firme, ili kreativan i lepo dizajniran sajt. Ozbiljne kompanije ne rade sa svakim, i ne žele da gube vreme sa nekim ko je neozbiljan. Ljudi to znaju, stoga jednom kada vide logotipe klijenata sa kojima radite, nema potrebe da ih dalje ubeđujete da ste profesionalni korišćenjem nekih komplikovanih stručnih termina i predugačkim tekstovima o misiji i viziji.

Ovo ne znači da je potrebno samo da stavite na sajt atraktivne logotipe i da će ljudi odmah kupiti to što nudite. Potrebno je, naravno, i da to što nudite bude kvalitetno. Ali, primenom affinity brendinga možete učiniti da ljudi  obrate pažnju na vas u mnogim situacijama kada nemaju vremena i kada moraju u roku od nekoliko sekundi da donesu procenu da li uopšte da se udubljuju u vašu ponudu.

“Pogledajte, ja i Seka Aleksić na slici”

Privatni profili na društvenim mrežama su prepuni primera korišćenja affinity brendinga za samopromociju. Klasičan primer je postavljanje fotografije “ja i poznata ličnost”. Ipak, ovakav pristup nije toliko efikasan, jer je opšte poznato da nije teško slikati se sa poznatom osobom, pa ponekad čak ispadne i smešno i kontraproduktivno. Umesto toga, mnogo je pametnije uraditi to na suptilniji način, tako što postavite fotografiju na kojoj pričate sa poznatom osobom ili ste u nekoj interakciji sa njom – jednostavno u nekom kontekstu koji ljudima daje sliku da vas dvoje nešto zajedno radite, imate neke interne priče, i slično. Opšte mišljenje je da se poznate osobe slikaju sa svakim ko zatraži, ali zato posvećuju svoje vreme i pričaju samo sa ljudima koji nešto zaista vrede. Ovo, naravno, uopšte ne mora da bude tačno, ali takvo je prosečno razmišljanje mase. U svakom slučaju, korišćenjem ovog stereotipa se mnogo jače postiže efekat affinity brendinga.

karleusa

Isto ovo rade i neki ljudi na Tviteru , takođe na suptilne načine. Često će javno napisati tvit nekoj poznatoj ličnosti poput “@VladoGeorgiev poslao sam ti one slike o kojima smo pričali u privatnoj poruci”, kako bi svi videli da on ima neki dublji i ozbiljniji odnos sa njim.

Ovo se sve dešava i u offline svetu. Ako osoba ušeta na hip-hop žurku sa Skaj Viklerom i Nigrutinom, ljudi na žurci će automatski pomisliti da je njena vrednost neuporedivo veća nego da je ušetala sa dvojicom nepoznatih ljudi. Ili, ako pogledate takozvanu kulturu “Beogradskih splavova”: Često muškarci iznajme atraktivno obučene devojke da sede u njihovom separeu, kako bi na ovaj način imali društveni dokaz pred ostalim ženama u klubu.

Psihologija affinity brendinga

Ako pogledate širu sliku, u svim ovim situacijama, suština je tome da mozak tražu uštedi vremena, kao što je gore rečeno. Mozak mora mnogo da se napreže da bi procenio svaku novu osobu, stoga će uvek izabrati onaj put koji dovodi do te procene na najbrži mogući način. Ukoliko vidimo da su neki drugi ljudi u okruženju te osobe već uradili taj posao procene, odlično.

Zato je, između ostalog, uvek dobro da nas sa nekom važnom osobom upozna takođe važna osoba koju taj neko ceni. Ukoliko nas sa važnom osobom upozna neko ko joj stoji u kategoriji “onaj nebitan lik”, i vi ćete za tu osobu u startu biti kategorizovani kao “još jedan nebitan lik” i biće mnogo teže da se iz te kategorije izvučete.

Primeri obostrane koristi

Affinity brending nije samo situacija u kojoj je jedan brend mnogo poznatiji od drugog, pa se ovaj drugi “kači na njegovu slavu”. Često ovaj benefit može biti i obostran. Na primer, McDonald’s sladoled sa M&M čokoladicama, Guarana sa Mohitom, i bilo koja situacija u kojoj su dva brenda “udružena” u jedan proizvod ili ponudu. Samsung stavlja logotipe Tvitera i Instagrama na bilbord za svoj novi telefon. Ovo su sve situacije u kojima su oba brenda jaka, ali u različitim oblastima, i onda koriste jedni druge.

milka-oreo

Primera obostranog affinity brendinga ima i u ličnom brendingu. Kada se poznati biznismen i poznati pevač pojave zajedno, pevača će više ceniti jer se “druži i sa ozbiljnim ljudima”, a biznismena će više ceniti jer “nije običan dosadni biznismen”. Ili, poznata manekenka i poznati intelektualac  - ona želi da deluje inteligentnije, i da razbije predrasude o tome kako je glupa, a on kao neko ko nije samo štreber, već ima i atraktivnu devojku.

Ako pogledate svet oko sebe, svuda ćete naići na primere affinity brendinga, i ljude koji pokušavaju da uvećaju svoju vrednost korišćenjem ovog mehanizma. Verovatno ste čuli rečenice poput “Je l’ znaš ti da moj kum drži distribuciju za Red Bull za celu Srbiju?”, “Ja se družim sa Natašom Bekvalac “, “Moji roditelji su kućni prijatelji sa direktorom Rajfajzen banke”, “Moj brat je bio u vezi sa Katarinom Radivojević” i slično. Neki ljudi patološki boluju od ovog sindroma, i moraju na svakih pet minuta da ubace po neku ovakvu rečenicu u razgovor. Obično se radi o ljudima se veoma niskim samopouzdanjem, koji iz ko zna kojih razloga imaju osećaj da nisu dovoljno vredni, i moraju stalno da se služe ovim rečenicama da bi se osećali dobro u svojoj koži.

Kupovina društvenog dokaza – lajkova, folovera, pregleda

Danas postoji veliki broj web servisa koji vam omogućavaju da kupite društveni dokaz, bez obzira o kojoj se društvenoj mreži radi. Postoje sajtovi na kojima se kupuju lajkovi na Fejsbuk fan stranici, pregledi i komentari na YouTubu, foloveri i retvitovi na Tviteru, pratioci na Instagamu, Tambleru, Pinterestu… generalno, čim se pojavi neka nova društvena mreža koja postane veoma popularna, odmah se pojave i ovi servisi na kojima se može kupiti društveni dokaz na toj mreži, kako god da se zove i manifestuje.

Međutim, imajte na umu da je ovo mač sa dve oštrice i da vrlo često može da vam se obije o glavu. Ako ovo radite, budite veoma oprezni. Svaka društvena mreža ima i negativne strane kupovine. Ovo je marketing stategija koja se u američkoj kulturi popularno zove “fake it till you make it”, i kao što postoji masa primera kada je neko ovo uspeo da uradi neopaženo, postoji i veliki broj slučajeva kada nešto procuri u javnost i tada je sramota neizbežna.

Sa pojavom Interneta, ova strategija postaje sve opasnija: Na sve strane su ljudi koji će pod mikroskopom proveravati svaku informaciju koju objavite, sve vaše lajkove, folovere i slično. Ljudi se bore za slavu, mnogi od njih maštaju o tome da baš oni budu bloger-heroj, čovek iz naroda koji je raskrinkao poznatu kompaniju ili nedodirljivu poznatu ličnost. Danas svako želi svojih Vorholovskih petnaest minuta slave,  i potrudiće se da do toga dođe. Plus, jednom kada se ove informacije objave, šire se nezamislivom brzinom na društvenim mrežama. Ovo je zbog toga što se uklapaju u arhetipski mit o Davidu i Golijatu, o malom koji je porazio velikog.

Decenijama unazad, ljudi su imali samo medije na kojima je bilo nemoguće poraziti Golijata. Televizija, radio, novine, sve su to bili mediji na kojima mali čovek nije bio ni u kakvoj mogućnosti da pobedi velike, nedodirljive ljude i brendove koji se tu vrte. Sada, tu su društvene mreže, konačno su svi oni tu, na zemlji pored “običnih malih ljudi”, i ako ih neko od njih napadne kada nisu oprezni, ubode u neku bolnu tačku kada ne gledaju, biće poraženi, a “obični mali ljudi” će vest o heroju iz svojih redova širiti brzinom svetlosti, u nadi da će i oni jednog dana to isto uspeti.

davidgoliat

Dakle, ukoliko kupujete nešto od ovih usluga, proverite detaljno šta sve može da se desi i da li postoje bilo kakvi načini da neki novinar ili bloger to sazna i dokaže svojoj publici. Osnovni princip je – nemojte nikada preterivati. Ukoliko se neka cifra na društvenim mrežama drastično promeni preko noći, ljudi će to primetiti. Za Tviter, recimo, postoje web servisi koji omogućavaju da se vidi istorija broja folovera, poput onog na adresi www.twittercounter.com. Svako može da ode i da vidi grafikon na kome se vidi odjednom skok broja folovera, i već se dešavalo da mediji ismevaju razne poznate ličnosti jer su ovo nesmotreno uradili. Drugo, sve i da to uradite neprimetno, malo po malo (postoje i takvi načini kupovine), ljudi će opet moći da uđu među te pratioce i da vide da su lažni, da dosta njih potiče iz nekih arapskih ili azijskih zemalja, i slično. Tako da, na vama je da odlučite šta ćete. Slično važi i za lajkove na Fejsbuk stranici. Možete imati na hiljade lajkova, ali su ti fanovi “mrtvi”, i to će ljudi primetiti.

Što se tiče YouTuba, tu je situacija malo bolja. Moguće je kupiti ogroman broj pregleda koji deluju prilično realno. Postoji masa web servisa koji ovo omogućavaju, a koji se mogu naći prostim guglanjem fraza poput “buy youtube views”. Ovi pregledi se dešavaju postepeno, i zaista su od realnih ljudi, a realizuju se raznim tehnikama – na primer, softver sa mrežom VPN servera koji simuliraju na hiljade različitih IP adresa, i tako dalje. Sve u svemu, ovo su ljudi koji nisu zaista pogledali klip ali se računaju kao da jesu.

Neki od najgledanijih domaćih spotova na YouTubu ovo su uradili, tako da, imajte na umu da te cifre često nisu realne, a to niko ne može da proveri i dokaže. Veoma često, videćete da je na nekim spotovima vlasnik kanala zabranio da se javno vide statistike poseta. Ovo može da vam bude dobar razlog da posumnjate da se radi o kupljenim pregledima, jer bi se na tom grafikonu videli neki nelogični nagli skokovi i promene trenda rasta.

Društvene mreže se oštro bore protiv ovoga i svakodnevno razvijaju algoritme koji sprečavaju nerealne preglede. YouTube, recimo, često drži nove viralne klipove na oko 300 pregleda, iako ih je pogledalo na hiljade ljudi, jer im treba vremena da procesiraju da li su pregledi pravi ili lažni. Ipak, i pored ovoga, moguće je kupovati preglede.

Sve u svemu, društveni mediji su potpuno promenili paradigmu procene vrednosti medijskih subjekata. Biće zanimljivo posmarati kako ovaj sistem dalje evoluira.

11 razloga zašto treba otići na Tvitomaniju

$
0
0

1. Tvitomanija nije konferencija o Tviteru. Tema su sve društvene mreže, marketing i PR na njima.

2. Biće prisutni ljudi iz svih većih agencija koje se bave društvenim mrežama na Balkanu.

3. Osim ljudi iz marketinga i PR-a, biće tu i mnoge poznate ličnosti koje su aktivne na društvenim mrežama – Vlado Georgiev, Marija Kilibarda, Zoran Stanojević, Nina Badrić, Marko Kon, Ivan Zeljković, Ana Stunić, i mnogi drugi.

4. Ogroman broj predavanja i radionica sa 100% svežim, up-to-date temama. Moja tema je Kreiranje viralnog sadržaja za društvene mreže.

5. Upoznaćete veliki broj ljudi koji su aktivni na društvenim mrežama, vode profile najvećih brendova u regionu, i njihova iskustva su zaista dragocena.

6. Tamo će biti i mnogi zanimljivi ljudi sa Tvitera koje ste do sada mogli da čitate samo pod pseudonimima. Oni zaista postoje i moći ćete da ih dodirnete. Na primer, @NichimIzazvan.

7. Spa centar “Novi Vinodolski” u kome će se sve to odigravati je najveći u Evropi. Ali zaista, nije Njuz. Ukupna površina samog hotelskog spa centra je 14.000 kvadratnih metara. Hotel je sa četiri zvezdice (na slici). ★★★★

novivinodolski

8. Konferencija je besplatna, plaća se samo smeštaj u hotelu. Četiri noćenja i beskonačno arčenje sauna i bazena u ovom ogromnom spa centru košta 100 evra (25 dnevno). Čak i bez konferencije, da je samo smeštaj u ovakvom hotelu, povoljno je.

9. Hotel se nalazi na 40km od Rijeke, dakle, praktično je sve autoput, odakle god da dolazite. Ako idete iz Beograda ili Novog Sada, organizovan je prevoz (povratna karta 60 evra).

10. Leto pre leta. Vremenska prognoza je “toplo i sunčano”, a do juče je bila zima i sneg. Idealna prilika da prvi, pre svih, osetite leto, mediteran i priuštite sebi mini odmor na moru.

11. Svako veče biće žurke, a svi dobro znamo šta se tamo dešava.

Ostalo je manje od deset dana, pa požurite i rezervišite mesto. Vidimo se na Tvitomaniji, od 8. do 12. maja!

Istok

noviv2

Negativni spin – glavna pokretačka snaga na društvenim mrežama

$
0
0

Ovo je juče bila jedna od najšerovanijih slika na Tviteru.

tvitervest

 

U međuvremenu, Blic je objavio članak o ovim medaljama, ali taj članak ima samo devet lajkova i jedan komentar.

Na ovom primeru se lepo vidi pokretačka snaga na društvenim mrežama, koja je mnogo jača kada je PROTIV nečega nego ZA nešto. U ovom slučaju, ljudi su ovo pasionirano šerovali da bi pokazali celom svetu da su PROTIV mainstream medija, njihovih priča o orgijanju nestale manekenke, broju ljudi na Karleušinom koncertu i slično… kao da se formira jedan oblak zajedničke energije svih ljudi koji žele da kažu “zli mediji nas truju, ali mi, običan narod, smo se samoorganizovali da objavimo nešto što oni neće”. Dokaz za to je što, kada se ovakva vest objavi na Blicu, isključivo sa ZA spinom, bez ovog anti-narativa, niko ne obraća pažnju niti šeruje.

Sličan mehanizam se desio i u slučaju male Tijane. Šerovanje vesti o prikupljanju novca za Tijaninu operaciju je postalo masovno tek kada su ljudi to počeli da shvataju i kao potez PROTIV Velikog brata, Granda, kiča, šunda, slanja SMS-ova za izbacivanja i slično. Do tog momenta, cela akcija sa Tijanom je imala isključivo ZA komponentu, i nije bila dovoljno masovna. Tek kada se pojavila komponenta PROTIV, akcija je postala masovna.

Zaključak:

Ako želimo masovno da pokrenemo ljude ZA nešto lepo i dobro, jedan od lakših načina je da uz to vežemo i komponentu PROTIV nečeg drugog što svi mrze. Lepo i dobro nije viralno samo po sebi. Nažalost.

Na primer, kada bi neko postavio uživo web kameru sa vezanim Sašom Popovićem iz Granda, i napisao “svaki put kada neko uplati više od sto dinara za operaciju deteta, robot će opaliti Saši Popoviću šamar” – skupile bi se pare začas.

Možda je sve ovo malo tužno, ali tako je. Živo me zanima samo, da li je ovaj anti-spin pokretačka snaga kod svih naroda podjednako, ili je to u Srbiji izraženo više nego u nekim drugim zemljama.

Zašto je Ceca popularna u Srbiji – Monomit metanarativ

$
0
0

Jučerašnji Cecin koncert je dobar povod da objavim ovaj tekst, koji već dugo hoću da napišem. Ovaj koncept je važno znati, ne zbog Cece, već razumevanja storytellinga u marketingu kao ideje.

Pre više od 60 godina, američki mitolog Džozef Kempbel objavio je univerzalnu strukturu mita koji je nazvao “Monomit” ili “put heroja”. Proučavajući na stotine mitova iz istorije, on je uočio neke elemente koji se nalaze u svim uspešnim mitovima, koji su se “dobro primili u narodu”. Po njegovom mišljenju, što više ovih elemenata je sadržano u nekoj priči, to su veće šanse da će to biti uspešan, popularan mit.

Glavni dokaz da je ova ideja tačna jeste u tome što je Džordž Lukas, autor “Ratova zvezda”, scenario za kompletan serijal potpuno bazirao na Kempbelovom Monomitu, što je i potvrdio više puta u intervjuima. Takođe, Tolkinov “Gospodar prstenova” se potpuno uklapa u ovu strukturu.

Ova struktura se inače naziva metanarativ – priča o pričama. Iz metanarativa se mogu kreirati konkretne priče koje će biti popularne među onom ciljnom grupom koja je “plodno tlo” za taj metanarativ. Na primer, metanarativ teorija zavere sadrži elemente koji se uvek ponavljaju: država želi tajno da kontroliše narod, pojavljuju se učeni ljudi koji su raskrinkali zaveru jer nisu hteli da budu potplaćeni, pojavljuju se mediji koji su na strani naroda i koji objavljuju zaveru, i tako dalje. Što više ima ovih elemenata metanarativa, teorija zavere će u narodu biti uspešnija, bilo da je to Chemtrails, HAARP ili nešto sledeće što se bude pojavilo.

Ljudi se emotivno vezuju za metanarative jer bi se bez njih osećali beznadežno, usamljeno, i bez životnog smisla. Ipak, mi danas sve više živimo u vremenu poststrukturalizma i postmodernizma, kada se smatra da su metanarativi uzrok društvenih predrasuda, problema sa manjinama, LGBT populacijom, položajem žena, i generalno uzrok nečega što se popularno zove “zatucanost”. Danas se u razvijenom svetu sve više ovi metanarativi ruše i kreira se više manjih, lokalnih narativa. To se može videti i u mainstream kulturi, ako pogledate mnoge od blokbaster filmova o herojima u poslednjih nekoliko godina – Betmen koji je počeo da pokazuje neočekivane slabosti, Džejms Bond koji je postao alkoholičar, ili novi BBC Šerlok Holms, prikazan kao suludi hipster koji piše svoj blog.

Da se vratimo na primer Monomita i Cece. Na slici ispod je originalna Kempbelova struktura Monomita, o “putu heroja”.

monomit

Kao što vidite, kompletna životna priča Cece, koju znaju svi ljudi u Srbiji, se dobrim delom uklapa u Monomit, i upravo je to ono za šta se ljudi vezuju. Koga zanima više o ovome, može da pročita – postoji ukupno 17 elemenata Monomita, koji se mogu prepoznati u mnogim pričama o popularnim ličnostima.

Još jedna životna priča koja se potpuno uklapa u Monomit, i koja je delom zaslužna za uspeh jednog od najvećih brendova danas, je Stiv Džobs. Krenuo je na svoj “put heroja” još pre 40 godina, uz mentore, pomagače, i sve ostale elemente Monomita. Zatim je doživeo “death and rebirth” kada su ga izbacili iz Apple-a, a potom se vratio jači nego ikad i napravio iPad i iPhone, uređaje koji su najpopularniji na svetu i imaju specifičnu auru. Toliko jaku priču nema nijedan drugi tehnički brend, a dobar deo te priče sadržan je ustvari o Monomitu o osnivaču kompanije.

Ili, na primer, masa ljudi u Srbiji željno iščekuje povratak Šešelja iz Haga jer podsvesno žele da se Monomit o njemu zaokruži. Primera je svuda oko nas.

Poznavanje strukture Monomita je važno u marketingu jer na taj način možemo učiniti da narod nešto zavoli i da se za to nešto emotivno veže – bilo da je to ličnost ili proizvod. Naravno, nekada se ova struktura desi sama od sebe, ali se može proizvesti i svesno.

 

Viewing all 62 articles
Browse latest View live